BEOGRAD - Stadion u Smederevu, koji je bio u sastavu „Sartida“, trebalo bi uskoro da bude ponuđen na licitaciji za milijardu dinara ili oko 12,5 miliona dolara, što je samo devet miliona manje od iznosa koji je dala američka kompanija „Ju-Es stil“ za celu Železaru. Ovo je još jedna od nelogičnosti u prodaji „Sartida“, koja ostavlja sumnju da li je sve urađeno samo radi spasavanja ovog preduzeća ili je u pitanju i korupcija.
Dobijene pare od stadiona završiće u stečajnoj masi za namirenje poverioca. U ovom momentu oni preko sudova potražuju oko 600 miliona dolara, dok su priznata potraživanja oko 1,6 milijardi dolara. Pitanje je šta oni mogu da dobiju jer je prodajom smederevske čeličane i zavisnih preduzeća do sada prikupljeno, sa kamatom, samo 45 miliona dolara. Do kraja godine, kada se okončava postupak stečaja, može se dobiti još samo novac od prodaje stadiona i veslačkog kluba.

Još jedan interesantan detalj cele transakcije je ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji između američke firme i stečajnog upravnika Branislava Ignjatovića. Pre nego što je kupio „Sartid“ za 21,3 miliona dolara marta 2003. godine, „Ju-Es stil“ je preko čeličane u Košicama i svoje firme u Srbiji sklopio sa Ignjatovićem 8. novembra 2002. godine ugovor kojim je dobio pravo upravljanja proizvodnim pogonom najmanje pet, a najviše 12 godina, i naravno ubiranja prihoda.

Na ovaj način, praktično je onemogućena konkurencija u kupovini „Sartida“ jer postoji klauzula da ako u narednih pet godina proizvodni pogon čeličane bude prodat, delimično ili u celini nekom drugom, „Ju es Stil“ i dalje zadržava pravo upravljanja pet godina i sticanja prihoda čak sedam godina od momenta prodaje. Amerikanci su praktično bili jedini mogući kupac, pa zato njihova ponuda stečajnom upravniku da su spremni da kupe ceo sistem čeličane za samo 23 miliona dolara i nije mogla biti odbijena.

Posebna je priča da je ovakva vrsta ugovora bila štetna za poverioce. U Trgovinskom sudu u Beogradu tvrde da bi neka druga firma kao kupac „Sartida“ morala da se pridržava tog ugovora, iako je za nju nepovoljan. U suprotnom, Amerikanci su mogli da tuže državu i dobiju spor.

Pitanje je da li je Ignjatović mogao da potpiše ovakav ugovor jer se po članu 120. Zakona o stečaju, za vreme trajanja stečajnog postupka mogu sklapati novi ugovori jedino u cilju unovčenja stečajnog dužnika, zbog završetka započetih poslova, kao i poslova neophodnih da bi se sprečilo nastupanje štete na imovini.

VLAHOVIĆ: RAZGOVARAĆEMO

Nejasno je i zašto je Vlada Srbije potpisala sa „Ju es stilom“ januara 2003. godine Sporazum o međusobnim obavezama, iako u to vreme Amerikanci nisu bili zvanični vlasnici. Prema sporazumu, kako navode mediji, Srbija čak parama poreskih obveznika gradi Amerikancima prugu za transport robe od 7,2 miliona dolara. Aleksandar Vlahović, tadašnji ministar privrede, nije mogao da na ovo odgovori. „Ne mogu da se setim, morao bih da pogledam papire iz tog vremena“, naveo je on i dodao da nije problem da o svim detaljima razgovara posle 1. septembra, odnosno povratka sa odmora.

TRALJAV POSAO IGNJATOVIĆA

Ignjatović, stečajni upravnik u vreme prodaje „Sartida“, toliko je traljavo i mimo procedure 2002. i 2003. godine vodio ovaj posao da fali mnogo dokumentacije. Zbog toga se stečajna uprava danas povremeno mora obraćati Amerikancima da im pozajme svoj primerak dokumenata za potrebe vođenja sudskih sporova.

Izvor