Siroti obućari iz Trgovišta ubedili gazdu firme „Sanč” da im isplati plate, a onda sud presudio da ih je vlasnik isplaćivao „pod pritiskom”, pa sada radnici vraćaju pare, uz visoke kamate

Trgovište – Tamo gde je tanko, tu se i kida – kaže narodna izreka, ovih zimskih dana često pominjana u Trgovištu, na jugu Srbije, jednoj od najsiromašnijih opština u Republici. Kako za „Politiku” kažu Slavica Denčić i Momir Cvetković: „našli se vuci pa kolju jagnje, ali ne valja što nas toliko gule (deru) pa kao da od naše kože žele da prave cipele”. Kako se, dakle, na jugu Srbije prave cipele za Italiju od radničke kože? Jedna od najuzbudljivijih tranzicionih priča počela je aprila 2002. godine kada je oko četiri stotine meštana, obućara nekadašnjeg pogona vranjske „Koštane” u Trgovištu, počelo da radi za firmu „Kriko trejd” Rastka Pandurova. U međuvremenu dolazi do poslovno-tehničke saradnje između „Kriko-trejda” i „Sanča” Srđana Dejkovića iz Vranja kojom je, između ostalog, predviđeno da Panudrov isporučuje „Sanču” ručno šivene „vrnčane” cipele koje se potom izvoze u Italiju.

Međutim, kako plate nisu isplaćene za april i maj 2003. godine, radnici 19. juna stupaju u štrajk. Nezadovoljni obućari tog dana nisu dozvolili „Sanču” da izveze iz fabrike tri šlepera cipela, a Rastko Panudrov je, u međuvremenu, „ispario” iz Trgovišta. Od 20. do 30. jula počinju pregovori i ubeđivanje „Sanča” da su mašine privremeno uvezene i da kao takve ne smeju da budu blokirane. Više puta vlasnik šalje izvršitelje sa odlukom Trgovinskog suda iz Leskovca da se roba „oslobodi”. Međutim, radnici ne popuštaju.

Uz posredovanje tadašnjeg predsednika lokalne samouprave, 30. jula se potpisuje „Protokol” kojim se „Sanč” obavezuje da radnicima isplati zarade za april i maj, a da mu oni dozvole da preuzme gotove cipele. Potpis stavljaju predstavnici štrajkačkog odbora, „Sanč” i predsednik opštine.

Dogovoreno, ispunjeno. Dejković donosi gotovinu i 417 obućara, cele noći, do pred zoru, po spisku dobija po 7.000 dinara, a potom izvozi cipele iz kruga fabrike. Zatim podnosi tužbu sudu u Vranju, uz zahtev da se poništi Protokol „jer ga je potpisao pod prinudom”. Sud u potpunosti prihvata njegov zahtev i obrazloženje i već od septembra prošle godine, na vrata 417 obućara iz Trgovišta kucaju sudski izvršitelji, s nalogom da vrate sve isplaćene pare sa „odgovarajućom” kamatom.

– Verujem da se mnogi sada, od muke, udaraju u glavu, a neki u grob prevrću, što su svojevremeno uglavnom udovoljavali zahtevima štrajkača, jer se nisu setili da se žale sudu – kaže Jovan D. uz napomenu da o „rodbinskoj vezi” u ovom slučaju ne želi da govori i da je to za „više instance”. On dodaje da su radnici uz naknadu od 1.000 dinara angažovali pravnog zastupnika, ali da on, za ukupno 400.000 dinara, ništa nije uradio. Tako se dranju radničke kože pridružio i advokat.

I pored upornog nastojanja, sa Dejkovićem nismo uspeli da razgovaramo. Ugledni i iskusni pravnici kažu da je s pravne strane stvar potpuno čista, što potvrđuje i dokumentacija.

Kakva je to uteha za Momira – Mošu Cvetkovića, obućarskog radnika sa oko 40 godina staža, koji je kobne noći primio 9.000 dinara? Sada mu izvršitelji traže 24.000 dinara.

– Šta da radim, vuci našli jagnje pa ga dave i deru, kao da od njega žele da prave cipele. Onomad došao izvršitelj, a žena mi veli: „Mošo, plati, da deca ne plaču, a komšije da se seire i pričaju”. Posle ovoliko godina rada, da mi neko iznosi krevet i druge stvari? Vratio sam prvu ratu, a oni me odmah podsećaju za drugu, priča Cvetković.

Slično kazuje i Slavica Denčić, svojevremeno član štrajkačkog odbora. Suprug joj je u Beogradu, kopa kanale, radi razne građevinske poslove i nema odakle da plati. Kad opet dođu izvršitelji, neka nose stvari.

Neki radnici u Trgovištu, kako rekoše, imaju rešenja da im „Kriko trejd” duguje plate, međutim, sud im odgovara da vlasnik nema nikakvu imovinu i da je dug nemoguće naplatiti. Radnici, valjda, imaju imovinu, pa će ionako sve da podmire, u jednom od najsiromašnijih mesta Srbije.

Izvor