Disidentska etika i duh kapitalizma

Među one malobrojne kulturne vrednosti stvorene u drugoj polovini dvadesetog veka, koje će, verujem, izdržati probu vremena, nalazi se zagrebački filozofski časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola.

Reči koje stoje na početku ovog osvrta napisao je srpski sociolog Božidar Jakšić u svojoj stručno-emotivnoj reminiscenciji na postojanje i delovanje jednog časopisa iz oblasti filozofije i letnjeg filozofsko-sociološkog seminara koji se odvijao na živopisnom dalmatinskom ostrvu.(1) Verovatno je suvišno napominjati kako je, u okvirima filozofsko-humanističke misli u Jugoslaviji počev od polovine 1960-ih godina, Praxis sa svojim seminarom na Korčuli, bio oličenje disidentske aktivnosti i intelektualne kritike kako Titovog režima tako i socijalizma uopšte. Upravo se u ispitivanju mogućnosti humanističko-marskističke kritike socijalizma nalazila velika privlačnost praxis-škole za levo orijentisanu akademsku javnost na Zapadu. Istini za volju, nisu samo levičari pokazivali entuzijazam prema oštrini ove kritike, ali podrobnije bavljenje tim pitanjem već spada u domen razmatranja buržoaskog ukusa prilikom izbora oružja korišćenog u Hladnom ratu.

Kako se u datoj istorijskoj situaciji teorijsko-politički pozicionirao praksisovski marksizam-humanizam, najbolje će ilustrovati naknadne rezolutne formulacije jednog od ključnih aktera ove orijentacije, hrvatskog filozofa Milana Kangrge. Prema njegovom mišljenju, zahvaljujući naporima antidogmatskih zagrebačkih i beogradskih filozofa, utemeljivača praxis-škole, »prvi se put u Europi i svijetu marksizam tretira u Marxovu smislu. (...) Treba reći da je ono što smo mi radili bila jedina prava renesansa Marxa u svijetu. Jer ono što smo ja i drugi pratili od radova sa Zapada, to je bilo ispod nivoa onoga što smo mi uradili. I to treba reći«.(2)

Da bi upotpunili sliku oštrine ove borbe za nasleđe »autentičnog marksizma«, nastavljamo sa izlaganjem profesora Kangrge: »To ću pokazati na slučaju koji nam se dogodio 1965. godine, kada se već radilo na međunarodnom izdanju Praxisa. Dobili smo 50 stranica teksta Luja Altisera (Louis Althusser). Rudi Supek i ja trebalo je da damo recenziju tog teksta. Rudi je napisao da se tu radi o staljinističkom pozitivizmu. I ja sam napisao razornu kritiku ocijenivši da je rad ispod nivoa, da je staljinistički. Mi taj tekst nismo objavili, ali ga je Altiser objavio u komunističkom listu La Pensée i na temelju tog članka Altiser postaje zvijezda marksizma na Zapadu«.(3) U istom tonu nadovezuje se na ovu anegdotu i srpska sociološkinja Zagorka Golubović: »Ja sam u to vreme predavala u Švedskoj pošto sam ovde sa kolegama isključena sa fakulteta. To je bilo više godina posle gašenja Praxisa, ali je u to vreme Altiser bio veoma popularan, tako da su me pitali da li sam altiserovac. Odgovarala bih da je za mene njegovo stanovište pozitivistički marksizam, odnosno za mene je to staljinizam«.(4)

Figura staljinizma, kao praznog označitelja u diskursu jugoslovenskog državnog ideološkog i represivnog aparata još od 1948. godine, ovde je upotrebljena kako bi se teorijski antihumanizam držao na bezbednoj udaljenosti od obala Korčule. Daleko od hladnoće realnog ili imaginarnog Gulaga, ovo ostrvo moralo je po svaku cenu da zadrži status utočišta humanističkih disidenata. Disidentsko ostrvo slobode u moru totalitarizma dominantna je samoreprezentacija cele ove, ne baš kratkotrajne, intelektualne avanture praxis-škole, budući da, prema mišljenju Božidara Jakšića, »disidenti našeg doba pojava su autoritarnih i totalitarnih režima, naročito ‘druge Evrope’. Činili su ih pojedinci i grupe koji nisu pristajali na ideju ‘zarobljenog uma’«.(5) Rađanju mita o Korčulanskoj ljetnoj školi doprinelo je i prisustvo na seminaru takvih veličina filozofije i društvene nauke, kao što su: Ernst Bloch, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Lucien Goldmann, Eugen Fink, Leszek Kołakowski, Ágnes Heller, Karel Kosik, Jürgen Habermas i drugi. Mitologizovanje se nastavlja, kako se može videti,(6) čak i posle neslavnog napuštanja teorijskog Kampfplatza jugoslovenskih disidenata praxis provenijencije, čiji su se predstavnici razišli po pitanju nastavka delovanja nakon ukidanja časopisa, neki od njih prihvatili ulogu ideologa srpskog nacionalizma (sa izrazito ne-humanističkim držanjem tokom jugoslovenskih ratova od 1991. godine), a najveći broj potpuno odbacio marksističku orijentaciju.

Pošto nam se ne čini saznajno korisnim analiziranje etnocentrističkih sadržaja kojima su okvire svog šovinističko-humanističkog delovanja od druge polovine 1980-ih ispunili saradnici Praxisa poput srpskih filozofa Mihaila Markovića i Ljubomira Tadića, ovde ćemo razmotriti jedan aspekt levo orijentisanog, kosmopolitsko-slobodarskog nasleđa praxis-škole. Naime, s početkom jugoslovenskog rata, iz euforične, u nacionalizam uletele mase srpskih kritičkih intelektualaca koji su tokom osamdesetih tvorili jedinstven opozicioni front boraca za građanska prava, izdvojila se manja grupa (među kojima su bili i angažovani praksisovci Miladin Životić, Zagorka Golubović, Božidar Jakšić, Nebojša Popov...) koja je smatrala da status intelektualca obavezuje na javnu osudu politike šovinizma, rata i zločina. Predstavljajući se kao dosledna moralna alternativa dominirajućem diskursu u Srbiji, ova grupa je istupila pod imenom »Druga Srbija«. Ta i takva »Druga Srbija« imala je za cilj da promoviše liberalne i antinacionalističke vrednosti jedne intelektualno odgovorne, »građanske i evropske« Srbije.

Ovaj obnovljeni pokušaj zauzimanja disidentske pozicije, ostao je uglavnom neprepoznat među masama i, u suštini, depolitizovan. Depolitizacija je posledica moralizatorskog odnosa ovih intelektualaca prema pojavi nacionalizma i rata u datom istorijskom momentu; u krajnjoj liniji, posledica nedostatka razumevanja za koherentnost procesa u kome građansko društvo i liberalna država ne mogu ni imati drugi legitimizacijski okvir izuzev nacionalističkog, i gde se kroz ratne sukobe rešavaju, ranije pervaziđena, pitanja državnog suvereniteta, a ujedno kreira i nova klasna struktura u procesima »postsocijalističke tranzicije«.

Ono što je, međutim, intelektualnim nosiocima i naslednicima Praxisa preostalo kao istinsko polje teorijsko-političkog diskursa i u tekućoj istorijskoj kombinaciji, jeste njihova uobičajena kritika socijalizma, ovog puta sa bezbedne istorijske distance, i to ne lišena ogorčenog projektovanja u sadašnjicu, često obeleženu ugroženošću izvesnih vlastitih interesa. Tako se, na primer, hrvatski sociolog i nekada prominentni praksisovac Ivan Kuvačić žali na slabljenje uticaja intelektualaca, koje je, po njegovom mišljenju, u značajnoj meru »uvjetovano samim promašajima koje su oni počinili tijekom dvadesetog stoljeća«, a od kojih je najveći »njihova podrška komunističkoj utopiji koja je u praksi diskreditirana«.(7) A Zagorka Golubović, u svom tekstu pod naslovom »Sociološko-antropološka analiza nasleđa ‘realnog socijalizma’ u postsocijalističkim društvima«, iznosi konstataciju koju, posle svega i uprkos svemu, smatra validnom za situaciju krajem 1990-ih: »Iz prethodne analize može se zaključiti da i dalje klijaju klice totalitarnog komunizma u bivšim jugoslovenskim republikama«.(8) Pravac u kojem se ovakvo zaključivanje kreće, na izvestan način, dovodi u sumnju značaj ranije privrženosti »jedinom pravom« marksizmu i emancipatorskim, humanističkim idejama levice, a čini nesumnjivim stepen iskrenog resantimana, na čijim se osnovama izvodi kritika socijalizma i raste nekritičnost prema kapitalizmu.

Kakve domete pokazuje evolucija ovakvih stavova tokom poslednjih godina, u periodu fantastičnog ubrzavanja procesa privrednog prestrukturiranja, privatizacije, zatvaranja ogromnog broja fabrika, masovnog otpuštanja radnika i radnica, učestvovanja državnih organa u finansijskim aferama širokih razmera i kriminalnog zgrtanja ogromnih ličnih bogatstava, razjašnjava nam opet profesorka Golubović nedvosmislenim podvlačenjem svog disidentskog bilansa: »Moraćemo da menjamo navike, stav prema životu. I naravno moramo menjati odnos prema radu. Većina stanovnika odvikla se od rada. Radnici koji su ostali bez posla i bili na prinudnim odmorima su se okrenuli buvljaku i sada im se više i ne vraća u fabrike. (...) Mislim da ćemo morati mnogo da se pomučimo, da naučimo da radimo. (...) Danas ljudi moraju da pokažu inicijativu, spremnost da se udružuju, da budu samopregorni i odgovorni u poslu koji počinju da bi uspeli, da bi se mogli prijavljivati za kredite i razvijati privatni biznis«(9).

Zaključimo ovaj osvrt na taj način što ćemo konstatovati da, kao što ni nosilac protestantskog pokreta u XVI i XVII veku, za Maxa Webera paradigmatičan asketski protestantizam koji se razvijao u krilu kalvinističke crkve, nije neposredno i svesno težio širenju kapitalističkog duha (već se grčevito traganje za znacima božje milosti postepeno rastvorilo u tezvenu vrlinu profesionalne delatnosti), tako ni marksistički humanizam disidentske praxis-škole nije neposredno proizvodio ideološku vezivnu građu za tranzicione procese kapitalističke restauracije uz uspon nacionalizma i raspad Jugoslavije, praćen ratnim razaranjima. Nasleđe Praxisa, s obzirom da je izdržalo probu vremena, ostaje, međutim, da figurira kao značajan ideološki kapital društvenog sistema koji se danas stabilizuje, obogaćujući spektar različitih oblika kritike težnji za revolucionarnim prevazilaženjem kapitalizma.

_

(1) Božidar Jakšić, »Praxis i Korčulanska ljetna škola. Kritike, osporavanja, napadi«, u: Nebojša Popov (ur.): Sloboda i nasilje: Razgovor o časopisu Praxis i Korčulanskoj letnjoj školi, Res publica, Beograd, 2003, str. 170-171

(2) Vidi: Nebojša Popov (ur.): Sloboda i nasilje: Razgovor o časopisu Praxis i Korčulanskoj letnjoj školi, Res publica, Beograd, 2003, str. 29

(3) Ibid.

(4) Ibid, str. 30

(5) Božidar Jakšić, Balkanski paradoksi, Beogradski krug, Beograd, 2000, str. 186. Ova para-definicija sastavljena je, kako se vidi, iz ritualnog referiranja na pojmove (naslove) iz publicistike poljsko-američkog književnika i paradigmatičnog istočnoevropskog disidenta Czesława Miłosza.

(6) Rečnik YU mitologije, savršeno ogladalo svakakvih mitologizacija epohe SFRJ, daje nam pod odrednicom PRAXIS sledeći tekst koji je na web-stranicu www.leksikon-yu-mitologije.net postavio Ranko Vukčević: »Filozofski časopis koji se bavio bitnim problemima savremenog sveta. Izlazio je punih deset godina (od 1964 do 1974), i okupljao je najveće teoretičare/ke iz oblasti filozofije i sociologije tog vremena sa područja SFRJ, ali i mnogih delova zapadne i istočne Evrope. Osnovači: Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Rudi Supek, Gajo Petrović, Predrag Vranicki, Danilo Pejović i Ivan Kuvačić. Tekstovi u časopisu gajili su oštar kritički stav prema jugoslovenskoj staljinističkoj teoriji i praksi. Baš zbog ovoga, časopis je doživljavao žestoke javne kritike i zabrane od strane tadašnjeg režima, a njegovi urednici/e i autori/ke nazivani su ‘profesionalnim antikomunistima’ i ‘neprijateljima samoupravnog socijalizma’. Za časopis PRAXIS vezana je i Korčulanska letnja škola; međunarodni susreti filozofa/kinja i sociologa/škinja iz čitavog sveta. Jedinstveno mesto gde su se susretali/e najveći teoretičari/ke istoka i zapada i raspravljali o savremenom svetu i njegovim problemima. Tekstovi i referati nastali tokom dvonedeljnog održavanja škole, objavljivani su u časopisu PRAXIS. Škola i časopis su tokom desetogodišnjeg postojanja doživeli ogromnu popularnost, a zabranjeni su 1974. Mnogi teoretičari/ke, vezani za ovu teorijsku školu, proganjani su i tokom osamdesetih«. Srećom po teorijski dignitet praxis-škole i istorijsko sećanje na nju, na istoj web-stranici nalazi se i ironični komentar ove odrednice, delo anonimnog autora: »Baš mi je drago što je koleg-a/inica Ranko/a Vukčević/eva(?) imao/la prilike da se bliže upozna sa dostignućima naših filozofa/kinja, sociologa/škinja i inih. Prosto me ispunjava ponosom/skinjom što Korčulanska škola/o nije ostala besplodna/an pokušaj/ica da se da zamah/ica našoj filozofskoj misli/u. Posebno grije srce/a što imamo tako liberalnu i svjesnu mladež/škinje koja vodi računa/ke o jeziku/ici i rodu, semantici i semiotici, logici i razumu/ici, tim autoritarnim i šovinističkim falocentričnim konstruktima/kinjama«.

(7) Ivan Kuvačić, Kako se raspao boljševizam. Deset eseja o problemima prijelaznog razdoblja, Naprijed, Zagreb, 1997, str. 117

(8) Vidi: Zagorka Golubović, Stranputice demokratizacije u postsocijalizmu, Beogradski krug, Beograd, 1999, str. 23

(9) Zagorka Golubović, »Bilans disidentkinje«, Bulevar, br. 67, Novi Sad, 18. januar 2002, str 6-9