Ludoviko Sestan

Rođen u Puli 23. prosinca 1899. godine, od oca Giuseppea i majke Catterine Grah-Mizzan. Radnik. Anarhist.

Prije odsluženja vojnog roka radio je kao konobar u kavani "Miramar" koja je bila stjecište gradske buržoazije. Nakon vojske nije se mogao zaposliti zbog krize koja je vladala u Puli poslije zatvaranja velike vojne baze što je obuhvaćala brodogradilište, te niz tvornica i pomoćnih službi.

Kada je 1923. s grupom omladinaca otišao u Francusku, gajio je anarhističke osjećaje kojih se nije ni kasnije uspio osloboditi. U Lyonu se zaposlio kao zidar, a 1936. godine dobrovoljno je otišao u Španjolsku. Stupio je u redove kolone "Ascaso", sastavljene od španjolskih anarhista, koja se nalazila na aragonskom frontu. Kasnije je prešao u 159. španjolsku brigadu. Čim je napustio Španjolsku, interniran je u koncentracioni logor Argelès-sur-Mer.

Kada su predstavici talijanskih vlasti sastavili spisak Talijana španjolskih dobrovoljaca koji su internirani u francuskim koncentracionim logorima, njegovo ime je prvi put evidentirano u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Talijanski konzul u Toulouse-u javio je 2. prosinca 1939. spomenutom Ministarstvu da je Lodovico Sestan, borac crvene milicije, zapravo Lodovico Sestani, rođen 23. prosinca 1899. u Puli. Ministarstvo unutrašnjih poslova poslalo je 3. ožujka 1940. godine brzojav svim prefektima u zemlji s nalogom za njegovo hapšenje. Stoga je njegovo ime unijeto u Granične rubrike i u Bilten potjera prevratnika s napomenom: "u slučaju njegovog povratka u Italiju, treba ga uhapsiti".

Da ne bi pao u ruke talijanske policije, Lodovico Sestan je odlučio pobjeći iz logora i vratiti se u Španjolsku. Takva odluka, neshvatljiva, budući da se borio protiv Franca, ne smije iznenaditi, jer je tipična za osobu anarhističkih nazora, uvijek spremnu i upućenu na akciju. I doista, uspio je pobjeći i preći Pirineje, ali ga je, zatim, španjolska policija uhvatila i sprovela u zatvor u Figuerasu. Komesarijatu španjolske policije priznao je svoj identitet i rekao, da je živio u Francuskoj i Španjolskoj. Prilikom prelaska Pirineja umalo nije umro. Kada su ga uhvatili, bio je u bijednom stanju s potpuno premrzlim nogama.

Španjolske vlasti obratile su se talijanskom Generalnom konzulatu u Barceloni kojem nije bilo teško saznati o kome je riječ. Zbog njegovog slabog zdravstvenog stanja, vraćen je brodom u Italiju. Krajem 1941. godine stigao je u Trst i odmah je smješten u bolnicu. Nakon izvjesnog vremena, otpušten je iz bolnice. Vratio se u Pulu svojoj rodbini i potpuno se zatvorio u sebe. Razloge treba, vjerovatno, tražiti u činjenici da je bio zaista u teškom zdravstvenom stranju, pošto je u životu bio izložen fizičkim i moralnim patnjama i stradanjima.

Umro je u Puli 1953. godine od posljedica pada.

B.F. - O.P.

Preuzeto iz knjige "Naši španjolski dobrovoljci", Acta Historica Nova Vol.3 (Rijeka-Rovinj 1988), Digitalizacija: CLS, 2006.