Osamljeni anarhist

Manuel Serrano Ruiz (Almodovar del Campo, Ciudad Real) 13 godina skrivanja

Možda se samo dvije osobe od trinaest tisuća koje žive u Almodovaru del Campo, u provinciji Ciudad Real, sjećaju priče, nekih dijelova priče o Manuelu Serranu Ruizu: njegova sestra Esperanza i njegov šurjak Jose Antonio Sendarrubia. Čak ni pripadnici Civilne garde, koje se štab nalazi u blizini njihove kuće, nemaju podataka o tome da je Manuel, zvani Šepavac, čak i postojao. Uostalom, u selu ne samo da su zaboravili njegovo ime nego čak i događaje vezane uza nj. Njegovi prijatelji umrli su prije mnogo godina. Njegovi neprijatelji umirali su također, malo po malo. I on sam umro je, zaboravljen od svih i tuberkulozan, na sam Uskrs 1977. godine, u sanatoriju u Albaceteu.

A zapravo prije ne mnogo godina...

Bernardina Ruiz i Vicente Serrano, poznati pod nadimkom Los Pistos, imali su četvoro djece: tri sina i kćerku. Sinovi su se zvali Domingo, Jose i Manuel, a kćerka Esperanza; ona je jedina još živa. Njen suprug Jose Antonio je suhonjav, plavokos i svijetlih očiju: nalik je na američkog farmera iz filmova Walta Disneya... Bio je devetnaest mjeseci u ratu o kojem radije ne govori. Kad je rat završio, i zbog bojazni da ne bude zarobljen, otišao je iz Azuqueca de Henaresa, u pokrajini Guadalajara, u svoje selo, na sjevernoj granici Sierra Morene, na posljednoj visoravni Calatrave, na udaljenosti od nekoliko kilometara od važnog rudarskog središta (danas središta petrokemije) Puertollana. Tada se tamo već skrivao Manuel.

U Esperanze je pogled nepovjerljiv i opor. O svome bratu govori bez ljubavi, kao o nekom neznancu čiju je povijest ispričao neki tuđi putnik namjernik. Odmah ostavlja dojam da Manuela Serrana nitko nije volio, čak ni žena koju je pokupio iz neke javne kuće da bi je oženio. Zbog toga je možda njegov život bio patetičan, strašniji od ijednog drugog života.

Otac mu je bio pastir i vlasnik malog stada koza od čijeg je mlijeka obitelj živjela. Treći sin je ubrzo zavolio mehaniku i u svojoj dvadesetoj godini, negdje oko 1926, bio je već poznati šofer u pokrajini. Kamionetom je prevozio putnike i robu do Puertollana, a ponekad i do rudnika žive u Almadenu, pa čak i do glavnog grada provincije. Kasnije, za vrijeme odsluženja vojnog roka u Guadalajari, zaposlio se kao mehaničar kod nekog potpukovnika. Ali izbio mu je gnojni čir na nozi, operirali su ga ne baš s osobitom pažnjom pa je došlo do otrovanja i morali su mu odrezati nogu.

— U selo ga je doveo jedan vojnik, njegov drug. Bio je veoma žalostan. Moj otac je tada prodao nekoliko koza i otišao u Madrid da mu kupi ortopedsku nogu. Od tada više nije bio isti, stari Manuel, ali mnogo se trudio da se bolje kreće. Vratio se u radionicu i vozio je s tom svojom željeznom nogom kola isto tako dobro kao i ranije. Čak je upravljao i kamionima. Svi su ga pozivali da im popravi motor a i da nešto preveze. Vrlo je brzo zaboravio svoj ne dostatak i bio je vedar i veseo. Svi su ga voljeli.

U mehaničkoj radionici Manuel Serrano je organizirao ćeliju anarhističkog sindikata Confederacio Nacional del Trabajo (Nacionalni savez rada). Nemoguće je provjeriti što je čitao i što ga je odvelo među anarhiste, što ga je privuklo tim sindikatima. U svakom slučaju, samo postojanje Ane Maldonado pokazuje da je u određenom trenutku Serrano bio ne samo sindikalist već i pravi anarhist. Nije nikad imao zaručnice, ni prije nego što su mu odrezali nogu, ni kasnije. U doba proglašenja Druge Republike vezao se uz tu ženu koju je »upecao« u jednoj javnoj kući u Almodovaru, u kojoj je Ana, uz četiri ili pet drugih prostitutki, odavno radila. Imala je dvije kćeri od nepoznatih očeva, kojima je kasnije Serrano dao svoje prezime.

— Jedna danas živi nedaleko od Madrida, a druga služi u Švicarskoj. Ali, ne znam kako im je ime niti im znam adresu — kaže Jose Antonio.

Ana Maldonado je bila žena osrednje ljepote, visoka, nešto viša od Manuela i u vrijeme njihova zajedničkog života bila je bolešljiva i nepristupačna. Manuelova obitelj nije odobravala tu vezu, toliko uobičajenu među anarhistima u prvoj trećini stoljeća, i njih dvoje je živjelo u iznajmljenoj kući, izvan mjesta, dok je Manuel nastavio obavljati svoj posao. Uskoro se rodio novi potomak, kojemu su nadjeli ime Manuel. Bilo je to dvije godine prije početka rata.

U to vrijeme Serrano je bio predsjednik mjesnog odbora CNT najbrojnijeg sindikata u mjestu. Prema tome, može se smatrati da je bio najveći autoritet u mjestu, tim više ako se uzme u obzir da su svi sposobni ljudi bili na frontu.

U Almodovaru rat je tekao manje više kao i u ostalim mjestima Španjolske. Dok je bio pod vlašću republikanaca — gotovo čak do početka Francove pobjede — bilo je uhapšeno nekoliko desničara, a nekoliko ih je likvidirano još u samom zatvoru. Neki su se skrivali kroz tri godine, koliko je trajao sukob. Slike u crkvi bile su spaljene još u početku. A onda, kad su došli falangisti pobjednici, izašli su iz skrovišta i zatvora jedni, a ušli drugi. Na glavnom trgu uzdiže se raskošan spomenik onima koji su pali na strani pobjednika O ostalima je zbrisan svaki spomen.

— Ovdje je poginulo više crvenih nego onih drugih — priča Jose Antonio Sendarrubia s izvjesnom ravnodušnošću. Šepavac je spasio mnoge ljudi od smrti, jer je bio šef CNT i izdavao je naloge svojim drugovima a i onima koji su došli izvana. Govorio im je da će potpisati naloge za strijeljanje, ali nije potpisivao. Nije hodao naoružan, ali je znao zapovijedati i slušali su ga. To može reći svatko tko je pošten i govori istinu...

Trinaest godina nakon tih događaja u Almodovaru nije bilo poštene osobe koja bi govorila istinu ... Mnošto je željelo linčovati anarhističkog vođu.

U svakom slučaju, Manuel Serrano je poduzeo osnovnu i već poznatu mjeru: da se sakrije dok pobjednici slave svoju pobjedu. Sestra se sjeća da je rekao kako će se skrivati samo dva-tri dana. Sklonio se u potkrovnicu, mansardu u kući svoje majke, a ne u svojoj. Ana i djeca pošli su živjeti u kućicu u blizini kapelice, izvan sela, pošto su napustili stan. Odande je žena silazila svakog dana u službu, da bi prehranila djecu. Manuel je još od mladosti znao da se iznad jedne prostorije na mansardi nalazi prozorčić, između dvije grede, kroz koji se čovjek mogao provući i ući u sklonište. Sklonište je bilo tako dobro skriveno da čak ni ostali članovi obitelji nisu znali za ta pokretnu grupu daščica.

Sklonište je bilo veoma usko i krov se nalazio na visini od samo pedesetak centimetara. Prema tome, Manuel Serrano se nikad nije mogao uspraviti u toj svojoj rupi. Sličnost slučaja Šepavca — tako su ga, naime, nazivali u Almodovaru — sa slučajem gradonačelnika u Mijasu, počinju i završavaju ovdje: obojica su hromi i skrivali se na tavanu.

Jer sklonište Manuela Serrana mora da je bilo pravi pakao. Ako je oko Saturnina postojala brojna obitelj koja ga je posjećivala, podsticala da radi, oko anarhista je zjapila impresivna osamljenost. U svom skrovištu nije imao ni knjiga ni ostalih stvari kojima bi mogao prikratiti vrijeme: samo jedan stari madrac i noćna posuda. Obitelj mu je okrenula leđa otkad se vezao uz Anu Maldonado. Otac mu je umro od moždane kapi 1940. godine, braća su se poženila. Esperanza tvrdi da su ga ona, kao i Ana ili sin obilazili svaka dva mjeseca odnosno »gotovo svaka dva mjeseca«.

- Bio je umoran od života, bijesan. Očajavao je i mnogo trpio zbog svoje zle kobi. Kajao se zbog svega što se zbilo i vikao bi na svoju majku a i ona bi vikala na nj. Jednom su se čak i potukli. Ne znam kako je ona mogla izdržati sve to. Umrla je prije dvije godine, u dobi od sto godina i tri mjeseca...

Bernardina, majka, jedina se brinula za nj, ali preko volje. Starica je svakog dana odlazila moliti milostinju po kućama dobrostojećih ljudi u Aldomovaru. »Davali bi joj po novčić od deset centavosa, krišku kruha, malo užegle slanine.« Time je hranila Manuela. Ona sama jela je u kuhinji Javne pomoći.

Manuel Serrano je tako živio trinaest godina, do 1953. Ponekad bi sišao iz svog skrovišta i sjeo na kućni prag, posve sam. Ali uvijek samo kratko vrijeme, jer su ga progonili pripadnici Civilne garde i »ljudi iz sela«, falangisti iz Almodovara. »Majka mi je pričala da su dolazili noću ili pred jutro i pretresali cijelu kuću. Bilo je to vrlo često, ali nju nisu tukli niti joj pravili neprilika. Dolazili su nasumce, jer pošto ga nisu viđali s Anom... vjerovali su da se nalazi u inozemstvu i da će se jednog dana vratiti kući; nisu mogli ni zamisliti da je skriven iznad njih, na krovu ... « kaže Esperanza.

A on je cijelo vrijeme bio ondje, živ zakopan, u mraku.

Njegovi progonioci su precjenjivali njegov duh i njegove snage. Kako će pobjeći šepav čovjek, odvojen od svojih drugova sindikalista, u selu kojim gospodare falangisti? To bi mu možda uspjelo, tko zna, u doba rata, onih posljednjih dana, kad je mogao računati na Anu i tucete dobrih drugova. Sada je bio sam, svakog dana sve osamljeniji.

U svom skrovištu na broju 12 ulice La Feunte, na rubu javnog parka, osluškivao je što se zbiva u susjednim ulicama. Osluškivao je i ono što se događalo, noću, na groblju. Pucnjava prilikom strijeljanja dopirala je jasno kroz tišinu proljetnih noći. Ujutro bi Manuel pitao majku, koja mu je za doručak donosila komadić kruha i malo kozjeg mlijeka:

- Koga su strijeljali danas, majko? Tko je pao?

- Pa, bilo je ljudi i ljudi...

Bilo ih je dvadesetak i više... prisjećala se poslije Esperanza.

Njegove drugove iz CNT izvlačili su noću iz zatvora i strijeljali uza zid groblja. Manuel Serrano je slušao plotune i pokušao brojiti preostale drugove, ali brojeći unatrag: dvadeset, osamnaest, dvanaest, šest...

Zločini su se nizali jedan za drugim nekoliko tjedana. Bio je to spektakularni oblik terora, tako savršena scenografija, da još uvijek, i nakon četrdeset godina, ljudi u Almodovar del Campu osjećaju strah i radije govore o drugim stvarima.

Neki starac, veoma ponosan što je nekoliko dana ranije glasao za Socijalističku stranku, kaže:

— Da, brate, čuli su se noću hici, ali nitko nije pitao što je to. Moglo je biti svašta, znate. Mogli su pucati na neku kozu ili zato da uplaše kradljivce, a možda su pripadnici Civilne garde vježbali ... Nitko nije ništa pitao i ništa se sigurno ne zna.

Činjenica je da su ljudi nestajali. A Manuel Serrano je to znao. Zato je morao izdržati, usprkos osamljenosti, usprkos lošim odnosima s majkom, usprkos svom nevoljnom životu.

—Do trenutka kad više nije mogao, do godine 1953.

Ni sestra ni šurjak se ne sjećaju datuma. Sjećaju se samo godine. Ostaju tajnom i misli koje su prolazile glavom tog čovjeka. Anarhist se, ne obavijestivši nikoga, spustio iz svog skrovišta i vukući se uz pomoć jedne štake dovukao do općine:

— Ja sam Manuel Šepavac. Došao sam se prijaviti, rekao je — kaže Esperanza.

Kad su susjedi saznali da se pojavio anarhist, svi su izišli na ulicu i vikali.

— Htjeli su ga ubiti — priča sestra. — Sva sreća da ga je predsjednik općine Arteche branio. Rekao je da je Manuel pod njegovom zaštitom i da mu se ništa ne smije dogoditi. Svi su ga htjeli ubiti i nastala je prava strka. Nisam zamijetila da je otišao dok nisam čula, idućeg jutra, metež u mjestu. On nije obavijestio nikoga, čak ni majku. Predao se. Jednostavno je otišao na općinu. Kasnije mu je majka donijela ortopedsku nogu, ali ga nije mogla vidjeti.

Sutradan, pošto je proveo noć u općini, pod stražom dvojice pripadnika Civilne garde i načelnika Artechea, premjestili su ga u zatvor. Arteche je već davno umro. Ni ondje ga nitko nije posjetio: ni njegova žena, ni njegov sin, ni njegova majka. Predveče, s lisičinama na rukama, u pratnji dvojice pripadnika Civilne garde, odveden je u Madrid a odande u Burgos.

Došao je pred prijeki sud.

- Iako nije dao svoje potpise niti sudjelovao u nemirima, pobuni, niti je održao javne govore, optužili su ga za sva ubojstva izvršena u mjestu.

Ni na sjednicu suda nije došao nitko od porodice. Esperanza tvrdi ga su ga osudili na smrt.

Ali, bio je na robiji samo osam ili devet godina. Prvih dana u Burgos je došla Ana Maldonado i ondje su se vjenčali i crkvenim i građanskim brakom i Manuel je dao svoje prezime svoj djeci. Poslije toga ona se više nije vratila ovamo. Veoma sam voljela Manuela, ali ga više nikad nismo vidjeli; kad su ga gardisti vodili htjela sam ga poljubiti, ali mi nisu dopustili. Poslije ga nijedan član obitelji nije posjetio. U zatvoru je pohađao školu, radio je i tako su mu prolazile godine. U nekoliko navrata slao je pisma ministrima da mu smanje kaznu. Pokajao se i nije mrzio Franca, nije.

Kad su mu smanjili kaznu, prognali su ga u Crihuelu, u pokrajini Alicante. Ondje se ponovo našao s Anom i obitelji i počeo raditi kao čuvar automobila i jednog lokala s automatima i biljarom. Pošto je obolio od boravka u skrovištu i na robiji, bio je smješten u jedan antituberkulozni sanatorij u Albaceteu. Esperanza i njen suprug samo se sjećaju da je umro za Uskrs. Selo i obitelj već su ga zaboravili. Njegov sin, koji se nikad više nije vratio u Almodovar, radi kao kuhar na brodovima, a za vrijeme turističke sezone radi pod ugovorom u restorančićima na plažama Levantea.

— Mladić je odličan kuhar. Sad ima pedeset godina. Ne znam da li se oženio ili nije.

Tekst je preuzet iz knjige ”Ljudi miševi”
Digitalizacija: CLS, 2006.