Minimalni ciljevi Sindikata obrazovanja ASI



1. Borimo se za smanjenje visine školarina na iznos od dve minimalne plate.
Fakulteti po pravilu ne objavljuju svoje materijalne troškove, skrivaju svoje prihode i rashode ili ih proglašavaju „službenom tajnom“ – to, uz činjenicu da se školarine na na pojedinim fakultetima razlikuju i za 200%, ukazuje da se visoke školarine ne mogu objasniti troškovima izvođenja nastave. Uostalom, i sam Rektor i neki dekani su izjavljivali da se školarine formiraju u skladu sa tržištem. To zapravo znači da su školarine visoke na onim fakultetima za kojima postoji velika zainteresovanost. Drugim rečima, oni nam poručuju da je znanje koje se stiče na fakultetima obična roba čiju cenu određuje tržište, i da će ga tretirati kao i svaku drugu robu - kao krompir, kiselu vodu ili prašak za veš. Mi smatramo da je znanje koje danas posedujemo proizvod rada mnogih generacija i da bi znanje trebalo da bude iskorišćeno za napredak čitavog društva, a ne za bogaćenje pojedinaca. Mi ne pristajemo na društvo u kome će se nejednakost reprodukovati tako što će kvalitetno obrazovanje biti dostupno samo privilegovanoj i bogatoj manjini. Naša generacija ima priliku da se usprotivi sirovoj logici onih koji tvrde da je znanje roba koja košta onoliko koliko je neko spreman da plati. Borimo za drastično smanjenje školarina, kako bi znanje i obrazovanje zaista bili dostupni najširim slojevima stanovnišva. Obrazovanje je najbolja borba protiv siromaštva, ne dozvolimo da siromaštvo bude prepreka obrazovanju!

2. Borimo se za ukidanje rangiranja među studentima.
Po Zakonu, broj studenata na budžetu je fiksan, to znači da samofinansirajući student mora da čeka da neko od njegovih kolega sa budžeta padne na samofinansiranje, da bi on mogao da pređe na budžet. I ne samo to, samofinansirajući su naterani da se međusobno takmičenje - samo oni koji se budu najbolje rangirali moći će da se finansiraju iz budžeta. Dakle, jedan od neizrečenih ciljeva reforme je nastojanje da nas ubede da smo jedni drugima konkurencija, a ne kolege. Više nije dovoljno da ispuniš sve svoje obaveze i daš ispite - na budžet se ne prelazi zahvaljujući sopstvenom radu i uspehu, već je za to neophodan neuspeh drugih. Ovakva reforma umesto kolegijalnog odnosa među studentima podstiče nezdravo rivalstvo i konkurenciju. Oni žele da nas nateraju da se besomučno takmičimo među sobom da bi bili bolji od ostalih i tako postali maskota Univerziteta, koji je postao maskota tržišta. Stav 4. člana 88. Zakona o visokom obrazovanju nije primenjen na generaciju koja je upisala 2006. godine. To je bila posledica protesta i blokade Arhitektonskog fakulteta (8-16. mart 2007) u Beogradu. Naš cilj je potpuno brisanje stava 4. iz člana 88. Zakona o visokom obrazovanju. Zahtevamo da nam se omogući da se bavimo učenjem, naukom i stvaralaštvom, a ne laktanjem i brojanjem bodova!

3. Borimo se da uslov za upis naredne godine bude 37 bodova.
Po zakonu, da bi budžetski student ostao na budžetu mora da ostvari 60 ESPB bodova, tj. da očisti godinu - da položi sve ispite. Uprave fakulteta tvrde da je studentima koji su na „Bolonji“ smanjeno gradivo u odnosu na ranije generacije. Međutim ključni problemi nisu rešeni, jer se reforma sprovodi pod geslom: „Sve ćemo da promenimo, kako se ništa ne bi promenilo!“ Najbolji pokazatelj da gradivo i nastava nisu dovoljno reformisani je činjenica da je u školskoj 2006/2007 god. svega 16% studenata prve godine uspelo da na vreme položi sve ispite iz prvog semestra. Nama je jasno da rešenje nagomilanih problema ne leži u smanjenju uslova ili srozavanju kriterijuma na ispitima, te da treba konačno početi sa ozbiljnim reformisanjem nastave i studijskih programa. Međutim, mi odbijamo da budemo reformski zamorčići i da snosimo posledice grešaka reformatora i lenjosti fakultetskih uprava koji se ponašaju kao da samo izgovaranje reči „Bolonja“ može da prevari ljude, da pomisle da se tu radi o nekakvom stvarnom kvalitetu studija. Krajem 2007. nastavne godine, nakon studentskih štrajkova i blokada Filozofskog, Arhitektonskog i Fakulteta likovnih umetnosti, uprava Univerziteta je obećala da će uslov biti 37 ESPB bodova i da će svi studenti koji ostvare 37 bodova narednu godinu upisati u statusu budžetski finansiranog studenta. Mi se zalažemo da i narednih godina uslov za upis naredne nastavne godine bude 37 ESPB bodova i da tako ostane sve dok se ne utvrdi da je gradivo dovoljno reformisamo, a to će biti kada većina studenata bude uspevala da ispuni sve ispitne obaveze koje ima u toku godine, kao što je prvobitno i predviđeno.

4. Borimo se da studenti koji steknu „bečler“ diplomu u statusu studenta finansiranog iz budžeta mogu da automatski upišu „master studije“ u istom statusu.
Zvanje „diplomirani“ je izjednačeno sa novim zvanjem „master“. To znači da je gradivo koje je savladao student koji danas dobije zvanje „master“ jednako gradivu koje je savladao student koji je ranije studirao i stekao zvanje „diplomiranog“. Ova zvanja su izjednačena 20.10.2006. odlukom Rektorskog saveta Konferencije univerziteta Srbije (KONUS). Ta odluka je kasnije osporavana od strane skupštine KONUS-a, ali je ponovo potvrđena 20.11.2006. od strane Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo i 20.12.2006. od strane Zakonodavnog odbora skupštine Srbije. I novi saziv skupštine je potvrdio ove odluke. Pošto su ova zvanja izjednačena, to znači da će biti ravnopravni i pri zapošljavanju, te da će na istom radnom mestu „master“ i „diplomirani“ imati istu platu. A šta je sa onima koji imaju diplomu „bečlera“? – oni će imati nižu stručnu spremu, a to znači i niže plate. Iz iznetog je lako zaključiti da svi studenti koji završe prvi stepen studija i dobiju „bečler“ diplomu u statusu studenta finansiranog iz budžeta moraju imati pravo da i „master studije“ upišu u istom statusu.

5. Borimo se da studenti neposredno odlučuju o bitnim pitanjima.
Zalažemo se za stvaranje studentskih direktno-demokratskih strukutra na fakultetima. Dikrektna demokratija znači da studentski predstavnik ne može da donosi odluke na svoju ruku, već samo može da prenosi stavove svojih kolega i koleginica koji su ga delegirali i da je smenjiv u svakom trenutku. To takođe podrazumeva da studenti mnogo češće diskutuju o bitnim pitanjima u okviru svojih grupa za vežbe, pred predavanje ili na masovnim zborovima. Jednom nedeljno izdvojiti petnaest minuta pred predavanje za kratak razgovor o aktuelnim temama na fakultetu bi najčešće bilo dovoljno da svi studenti budu u toku, a i da se uključe u diskusije i odlučivanje. Iz ovog je jasno da se borimo protiv studentskog parlamentarizma, koji pasivizira i stvara iluziju da glasati jednom godišnje znači imati nekakav uticaj na dešavanja. Studentski parlamenti su za kratko vreme pokazali da su prilično korumpirani i nedemokratični. Uzrok toga nije, kako bi neki mogli da pomisle, zato što su u parlamente ušli samo loši i korumpirani ljudi, već zato što je suština sistema, koji pojedincu daje moć da odlučuje u ime drugih, takva da ljude pretvara u loše i korumpirane. Umesto da studenti jednom godišnje ovlaste nekoga da u narednih godinu dana misli i odlučuje umesto njih, mi se zalažemo da studenti aktivno učestvuju u životu fakulteta i tako se pripreme da sutra kada završe fakutet i u društvu uzmu aktivnu ulogu, umesto da budu nemi posmatrači.

6. Borimo se za povećanje plata zaposlenih, kao i za smanjivanje njihovog raspona.
Naš sindikat ne organizuje ljude na osnovu struke ili profesije, već na osnovu radnog mesta. Mi smatramo da svi (osim poslodavaca) koji rade na jednom radnom mestu imaju zajedničke interese. U konkretnom slučaju smatramo da svi koji učestvuju u obrazovnom procesu i svakodnevno zajedno borave na fakultetu imaju zajedničke interese. To znači da studenti, nastavno i nenastavno osoblje imaju iste interese, što na prvi pogled može delovati neobično, budući da je većina studentskih zahteva uperena ka upravi fakulteta, koju sačinjavaju profesori. Uzroci sukoba između studenata i fakultetske uprave najčešće se nalaze van samih fakulteta – u ministarstvu prosvete ili finansija. Država ne daje dovoljno novca za visoko obrazovanje, a profesori su odlučili da krenu linijom manjeg otpora i da rupe u fakultetskom budžetu popune iz studentskih džepova. Smatramo da je takav kukavički i poltronski odnos prema državnim strukturama nedopustiv. Od nastavnog osoblja pre svega zahtevamo da uvide da imaju zajedničke interese kako sa studentima, tako i sa nenastavnim osobljem – i da počnu da deluju u skladu sa tim. Obrazovanje treba da služi napretku čitavog društva, a ne bogaćenju pojedinaca – zato primarni interes svih koji su uključeni u obrazovni proces treba da bude upravo unapređivanje obrazovanja i borba za obrazovanje koje će doprineti napretku celog društva. Pored povećanja plata, što je uvek cilj svakog zaposlenog, borimo se za smanjenje raspona plata da bi i nenastvano osoblje moglo da omogući sebi pristojan život.


nazad na stranicu Sindikata obrazovanja ASI