Radnička klasa Srbije nalazi se u nepodnošljivoj situaciji gladi, bede i besparice. No, čitav ovaj niz poniženja se sada nastavlja i uvećava u novoj izbornoj farsi, te prividu mogućih promena i društvenog boljitka kojim vladajuća klasa misli da nas zaslepi. Ovi izbori ni po čemu se ne razlikuju od ijednih prethodnih, oni prosto označavaju period pregrupisavanja unutar vladajuće klase, te personalnu izmenu državnih čelnika. Radništvo biva naterano da „svojim glasom“ da legitimitet toj basnoslovno skupoj laži, a sve u interesa svojih vladara.

Treba znati da naša nesreća ne izvire samo iz neodgovornosti i nesposobnosti trenutne vlasti, već iz samog postojanja vlasti - države i kapitalizma kao nehumanih društvenih koncepata koji svoje opstajanje zasnivaju na neprekidnom i brutalnom ugnjetavanju i eksploataciji radničke klase. Ceo koncept izbora je farsa, jer on ne vrši korenitu promenu društva, ne menja bazične pretpostavke kapitalističkog sistema, već isključivo služi kako bi eksploatisanima stvorio iluziju mogućnosti političke aktivnosti i uticaja na sopstveni život.

„Ponuda“ menadžera naših života, koja je data radničkoj klasi na ovim izborima je nešto šira nego prošli put, naravno bez ikakvih suštinskih razlika u svojim kapitalističkim planovima za našu budućnost. Postoje oni koji svoju neupitnu lojalnost kapitalu ne skrivaju od javnosti, dok su prisutni i suprotni slučajevi koji smatraju da će radništvom lakše manipulisati ako zauzmu konfuzne i jasno neodređene, naravno desničarske, ideološke pozicije. Od lažne levice, do otvorene desnice, svi učesnici izbornog cirkusa vode istu politiku. Privatizacija, otpuštanja, dalja poniženja i cementiranje Srbije kao zemlje na periferiji kapitalističkog sistema, predviđene za brutalno pljačkanje i dalje siromašenje naroda. Sloboda se, definitivno, ne može osvojiti na izborima.

Postoji samo jedno stvarno rešenje za trenutno kapitalističko beznađe u kome se nalazimo. To je opšte samoorganizovanje radnica i radnika u revolucionarne sindikate koji će direktnim akcijama, radikalnim metodama klasne borbe (štrajkovima, sabotažama, blokadama), vršiti pritisak na gazde i državu, i primorati ih da otstupe od svojih anti-radničkih mera. Naravno, to ne može i ne sme biti kraj naše borbe, jer društvo jednakosti i slobode, društvo slobodarskog komunizma, neće biti izgrađeno pojedinačnim i usamljenim pobedama eksploatisanih, već korenitom promenom društva kojom ćemo sa svojih leđa zbaciti vekovni teret parazita koji žive od našeg neplaćenog rada.

Umesto na izbore, izađimo na ulice!

Sindikalna konfederacija „Anarhosindikalistička inicijativa“
Sekcija Međunarodnog udruženja radnika i radnica