Dočekujemo još jedan 1. maj, dan radničke borbe u sivilu kapitalizma i opšte društvene apatije. Pre samo nekoliko dana u Srbiji su održani izbori na svim nivoima, izbori koji naravno ništa suštinski ne menjaju već služe isključivo radi preraspodele političkih i ekonomskih interesa unutar vladajuće klase.

Situacija u kojoj se nalazimo trenutno može delovati prilično crno budući da je prethodnih godina usvojen jedan od najgorih antiradničkih zakona o radu ikada, plate, penzije i socijalna davanja su sve manja a cene osnovnih životnih namirnica sve veće. Dok radnička klasa postaje sve siromašnija, kapitalistička elita je sve bogatija a povrh svega pokušavaju da nas ubede kako smo mi sami krivi što ne možemo da priuštimo sebi život dostojan ljudskih bića. To je naravno notorna laž, isključivi krivac je kapitalistički poredak koji se bazira na zgrtanju profita jednog malog broja parazita, gazdi i političara na račun velike većine čovečanstva, radničke klase.

Prvi maj je dan borbe i sećanja na žrtve koje je radnička klasa podnela kako bi se izborila za sva svoja prava, jer nijedno joj nije poklonjeno. Pravo na osmočasovni radni dan ostvareno je kroz masovne generalne štrajkove, blokade i krvave ulične sukobe sa policijom. U tim borbama hiljade radnica i radnika je dalo svoje živote za bolje sutra jer drugačiji izlaz nije postojao. Eksploatacija radničke klase je bila brutalna, a borbeno sindikalno organizovanje je bilo jedino rešenje.

Stanje je danas kritično ali ne i bezizlazno, radnička klasa Francuske, Grčke, Čilea kao i u drugim zemljama širom sveta, jasno nam pokazuje koji je jedini realan i učinkovit put ka izlasku iz začaranog kruga kapitalističkog mraka. Izlaz je borba, dugotrajna, samoorganizovana, direktnodemokratska radnička borba na radnim mestima, na ulicama, trgovima, u kraju u kojem živimo i na svim ostalim mestima gde smo eksploatisani i poniženi od strane vladajuće klase.

Smrt državi i kapitalizmu!