Eriko Malatesta: Anarho-komunistički program

1. Što hoćemo

Mi vjerujemo da najveći dio zala koja muče ljude zavisi od loše društvene organizacije; i da ih ljudi, htijući i znajući, mogu uništiti.

Postojeće društvo je rezultat stoljetnih borbi u kojima su se ljudi borili između sebe. Ne shvaćajući prednosti koje svi mogu imati od kooperacije i solidarnosti, videći u svakom drugom čovjeku (osim najbližih krvnih veza) konkurenta i neprijatelja, gledali su kako da zakapariraju, svatko za sebe, najveću moguću količinu užitaka, ne brinući se o interesima drugih.

Borba kao činjenica i, naravno najjači, ili najspretniji su morali pobijediti i na razne načine ugnjetavati i potčinjavati pobijeđene.

Sve dok čovjek nije postao sposoban da proizvodi više nego mu je trebalo za njegovo golo održanje, pobjednici nisu mogli nego otjerati ili masakrirati pobijeđene i pokupiti namirnice koje su ovi sakupili.

Kasnije, kad je sa pojavom stočarstva i zemljoradnje jedan čovjek mogao proizvesti više nego mu je bilo potrebno za život, pobjednicima je više odgovaralo držati poražene u ropstvu da rade za njih.

Kasnije su se pobjednici dosjetili kako je lakše, produktivnije i sigurnije iskorištavati rad drugih na drukčiji način: zadržati za sebe ekskluzivno pravo vlasništva nad zemljom i sredstvima za rad i ostaviti nominalno slobodnima one lišene svega, koji su poslije, nemajući sredstava za život, bili prisiljeni obraćati se vlasnicima i raditi, pod uvjetima koji su ovima odgovarali, za njihov račun.

Tako, polako, kroz čitavu mrežu kompliciranih borbi svake vrste, invazija, ratova, pobuna, represija, iznuđenih povlastica, udruživanja pobijeđenih radi odbrane i pobjednika radi napada došlo se do, u društvu, postojeće države u kojoj su neki zadržali naslijeđivanje zemlje i svih društvenih bogatstava, dok je velika većina ljudi, lišena svega, ugnjetena i potčinjena od malog broja vlasnika.

O tome ovise bijeda u kojoj se nalaze radnici i sva zla koja iz nje proističu: neznanje, zločini, prostitucija, fizička deprimiranost, moralna podlost, prerana smrt. Proističe i stvaranje posebne klase (uprava), koja, opskrbljena materijalnim sredstvima represije, ima zadaću legalizirati i braniti posjednike od proleterskih rivendikacija; poslije se služi snagom koja ima, da bi sebi stvorila privilegije, sebi potčinjenu klasu posjednika. Isto tako i stvaranje druge posebne klase (klera), koja nizom bajki o božijoj volji, zagrobnom životu, itd., nastoji navesti ugnjetene da poslušno podnose svoje ugnjetavanje, i zajedno sa vladom, pored interesa posjednika nastoji ostvariti i svoje vlastite. Proističe i formiranje službene nauke, koja je, pored toga što može služiti interesima vladajućih, negacija istinske znanosti. Isto tako i patriotski duh, rasne mržnje, ratovi i naoružani mir kadgod razorniji i od samog rata. Proističe i ljubav transformirana u muku ili besramnu trgovinu, iz čega proizlazi mržnja, više ili manje prijetvorna, rivalitet i nepovjerenje među ljudima, nesigurnost i strah za sve.

Takvo stanje mi želimo radikalno promjeniti. I pošto sva ta zla proizlaze iz borbe među ljudima, traženja dobrobiti za svoj račun i protiv svih, mi to želimo promjeniti zamjenjujući mržnju ljubavlju, konkurenciju solidarnošću, ekskluzivno traženje vlastite dobrobiti bratskom kooperacijom za dobrobit svih, potlačivanja i namete slobodom, religiozne izmišljotine i pseudo-znanost istinom.

Dakle:

1. Ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom, sirovinama i sredstvima za rad jer nitko ne bi trebao imati sredstva za život iskorišćavajući rad drugih, i svi bi, imajući zagarantirana sredstva za proizvodnju i život, bili stvarno nezavisni i mogli bi se slobodno udruživati sa drugim za dobrobit zajednice i prema vlastitim simpatijama.

2. Ukidanje vlade i svake vlasti koja piše zakone i primjenjuje ih na drugima: dakle, ukidanje monarhije, republika, parlamenta, vojske, policije, sudstva i svake slične institucije opremljene prisilom.

3. Organizacija društvenog života putem slobodnih asocijacija i federacija proizvođača i potrošača, sastavljenih po želji članova i vođenih naukom i iskustvom te slobodnih od svakog nametanja koje ne proizlazi iz prirodne potrebe, kojoj će se svatko, pobjeđen od vlastitog osjećaja neizbježne potrebe, slobodno potčiniti.

4. Garantirana sredstva za život, razvoj i dobrobit djece, kao i svih nesposobnih za brigu o sebi.

5. Rat svim religijama i izmišljotinama čak i ako se skrivaju pod plaštom nauke. Naučno podučavanje za sve do najvišeg mogućeg stupnja.

6. Rat rivalitetu i svim patriotskim predrasudama. Ukidanje granica; bratstvo među svim narodima.

7. Obnova porodice na način koji rezultira iz ljubavne prakse, oslobođenje svih zakonskih obaveza, svih ekonomskih i fizičkih potčinjavanja, i svih religijskih predrasuda.
To je naš ideal.

2. Putovi i sredstva

Izložili smo u glavnim crtama koji je cilj što želimo postići, koji je ideal za koji se borimo.

Ali nije dovoljno željeti jednu stvar: ako se želi postići, treba stvarno upotrijebiti sva postojeća sredstva za njeno postizanje. Ta sredstva nisu proizvoljna nego, neizbježno, proizlaze iz cilja kojem se teži i okolnosti u kojima se bori; ako bi se prevarili u izboru sredstava, ne bi ostvarili zacrtani cilj, nego drugi, možda suprotan, koji bi bio prirodna i nužna posljedica upotrebljenih sredstava. Tko nekamo krene i pogreši cestu, ne ide kamo bi htio nego gdje ga odvede prevaljeni put.

Potrebno je, dakle, reći koja su to sredstva koja, po nama, vode postavljenom cilju i koja mi namjeravamo upotrijebiti.


Naš ideal nije od onih čije postignuće ovisi od individue promatrane izolirano. Radi se o promjeni načina života u društvu, uspostavljanju, među ljudima, odnosa ljubavi i solidarnosti, postizanju punoće materijalnog, moralnog i intelektualnog razvoja, ne za samo jednu individuu, ne za članove određene klase ili određene partije, nego za sva ljudska bića, — a to je stvar koja se ne može nametnuti na silu, nego treba izvirati iz prosvjetljene svijesti svakog i koja će se ostvariti kroz slobodan pristanak sviju.

Naša prva zadaća mora biti uvjeravanje ljudi.

Potrebno je da ukažemo ljudima na patnje koje donose i mogućnost da ih uništi. Potrebno je pobuditi sažaljenje za patnje drugih i živu želju za dobro svih.

Onima koji su gladni i zima im je, pokazat ćemo kako je moguće, i jednostavno, osigurati zadovoljenje materijalnih potreba. Potlačenima i omalovažavanima reći ćemo kako se može sretno živjeti u jednom društvu slobodnih i jednakih; a mučenima mržnjom i zlopamtilima pokazat ćemo put da postignu, ljubeći bližnje, mir i sreću srca.

I kad postignemo da se u dušama ljudi rodi osećaj pobune protiv nepravednih i izbježivih patnji, koje podnose u današnjem društvu i kad razumiju koji su uzroci tih patnji i kako zavisi od volje ljudi njihova eliminacija; kad budemo inspirirali ogromnu želju za transformacijom društva na dobrobit sviju, dakle zadovoljni, zbog vlastitog impulsa i poticaja onih koji su prethodili zadovoljstvu, ujedinit će se, željet će i moći će ostvariti zajedničke ideale.

Bilo bi — već smo to rekli — apsurdno i kontradiktorno sa našim ciljem htjeti nametnuti slobodu i ljubav među ljudima, integralni razvoj svih ljudskih mogućnosti putem sile. Treba, dakle, računati na slobodnu volju drugih i jedina stvar koju možemo učiniti je provociranje da se formira i manifestira rečena volja. Ali bilo bi, isto tako, apsurdno i suprotno našem cilju pretpostaviti kako će nas oni koji ne misle kao mi ometati u ostvarenju naše želje, sve dok ona ne ometa njihovo pravo na slobodu jednaku našoj.

Sloboda, dakle, za sve da eksperimentiraju i propagiraju svoje ideje bez drugog ograničenja osim onog koje, naravno, proizlazi iz jednake slobode za sve.

Ali tome se suprostavljaju — a suprostavljaju se brutalnom snagom — oni koji uživaju postojeće privilegije, i dominiraju i reguliraju sav postojeći društveni život.

Oni imaju u rukama sva sredstva za proizvodnju i zbog toga zatiru — ne samo mogućnost eksperimentiranja novim načinima društvenog zajedništva, ne samo pravo radnika da slobodno žive od svog rada — nego i isto pravo na postojanje; i obavezuje, tko nije posjednik, na potčinjenost i potlačenost, ako ne želi smrt od gladi.

Oni imaju policiju, sudstvo, vojsku napravljenu upravo da brani njihove interese; i pretresaju, zatvaraju, masakriraju one koji žele ukinuti te privilegije, a reklamiraju sredstva za život i slobodu za sve.

Ljubomorni na svoje neposredne postojeće interese, korumpirani duhom dominacije, uplašeni od onoga što će se dogoditi, oni, privilegirani, su, općenito govoreći, nesposobni za jedan širokogrudan zanos, nesposobni za šire poimanje njihovih interesa. Bila bi ludost nadati se njihovom dobrovoljnom odricanju od vlasništva i vlasti i privikavanju da budu jednaki onima koje drže potčinjene.

Ostavljajući po strani historijsko iskustvo (koje pokazuje kako se nikad niti jedna klasa nije lišila, potpuno ili djelomično svojih privilegija, i niti jedna vlada napustila vlast osim ako nije bila prisiljena silom ili strahom od sile), dovoljno nas uvjeravaju suvremene činjenice kako buržoazija i vlast namjeravaju upotrijebiti materijalnu silu da se obrane, ne samo protiv totalne eksproprijacije nego i protiv malih narodnih zahtijeva i uvijek su spremni na okrutna proganjanja i najkrvavije masakre.

Narodu koji se želi emancipirati ne ostaje drugo nego da na silu odgovore silom.

Rezultira, od kad smo rekli kako trebamo raditi na buđenju želje kod potlačenih o socijalnoj transformaciji, uvjeriti ih da se ujedine, kako oni imaju snage za pobjedu; moramo propagirati naš ideal i pripremati potrebnu moralnu i materijalnu silu da pobijedimo neprijatelja i organiziramo društvo. Kad budemo imali dovoljno snage moramo, koristeći povoljne okolnosti koje se pojave ili stvarajući ih mi sami, napraviti socijalnu revoluciju, rušeći, silom, vladu; eskproprirajući, silom, vlasnike i sprečavajući da nove vlade nametnu svoju volju i spriječe socijalnu reorganizaciju napravljenu od direktno zainteresiranih.

Sve to nije tako jednostavno kako može na prvi pogled izgledati.

Trebamo raditi sa ljudima u postojećem društvu u nesretnim moralnim i materijalnim uvjetima i prevarit ćemo se misleći kako je dovoljna propaganda da ih uzdignemo na onaj stupanj moralnog i intelektualnog razvoja koji je potreban za ostvarivanje naših ideala.

Između društvenog ambijenta i čovjeka postoji recipročan odnos. Ljudi čine društvo takvim kakvo je i društvo čini ljude takvim kakvi jesu, iz čega proizlazi jedna vrsta circulum vitiosusa. Za transformirati društvo potrebno je transformirati ljude, a za transformirati ljude potrebno je transformirati društvo.

Bijeda poružnjuje čovjeka, a za razaranje bijede potrebno je da ljudi imaju svijest i htijenje. Ropstvo uči čovjeka da bude rob, a za oslobođenje iz ropstva potrebni su ljudi koji teže slobodi. Neznanje čini da ljudi ne priznaju uzroke svoga zla i ne znaju ga otkloniti, a za razaranje neznanja potrebno je da ljudi imaju vremena i načina za učenje.

Vlada privikava ljude da poštuju zakon i vjeruju da je on potreban društvu; a za ukidanje vlasti potrebno je da su ljudi uvjereni u njenu nepotrebnost i štetnost.

Kako izaći iz tog začaranog kruga?

Srećom postojeće društvo nije formirano željom vladajuće klase da bi mogla sve potlačene svesti na pasivna i nesvjesna oruđa svojih interesa. Ono je rezultat tisuća unutrašnjih borbi, tisuća prirodnih i ljudskih faktora uzrokovanih slučajno bez upravljanih kriterija; to, dakle, nisu jasne podjele među individuama ni među klasama.

Beskrajne su raznolikosti materijalnih uvjeta; beskrajni su stupnjevi moralnog i intelektualnog razvoja; i gotovo uvijek — govorimo to rijetko — mjesto koje netko zauzima u društvu ne odgovara njegovim mogućnostima i aspiracijama. Često neki pojedinci padaju u lošije uvjete od onih koje su navikli, a drugi, u izvanredno povoljnim okolnostima, se uspijevaju uzdignuti do boljih uvjeta od onih u kojima su rođeni. Dobar dio proletarijata je već došao do izlaza iz stanja apsolutne bijede, podivljale, inače nikad ne bi mogla biti smanjena; niti jedan radnik, ili skoro ni jedan, se ne nalaze u stanju kompletne nesvjesnosti, kompletnog pristajanja na uvjete koje daju gospodari. Same institucije, koje su proizvod historije, sadrže organske kontradikcije koje su kao zametak smrti, koje razvijajući se proizvode raspadanje institucija i potrebu njihove transformacije.

Iz toga proizlazi mogućnosti progresa — ali ne mogućnost dovođenja svih ljudi, sredstvima propagande, do stupnja na kojem će raditi ili htjeti anarhiju, bez prethodnog postepenog transformiranja okoline.

Progres treba teći istovremeno i paralelno u pojedincima i okolini. Trebamo iskoristiti sva sredstva, sve mogućnosti, sve prilike koje nam pruža postojeće društvo da djelujemo na ljude i razvijemo njihovu svijest i njihove želje; trebamo iskoristiti svaki napredak u svijesti ljudi da ih navedemo da reklamiraju i nametnu najveće moguće društvene promjene koje će bolje služiti otvaranju puta kasnijem napretku.

Mi ne trebamo čekati kad ćemo moći ostvariti anarhiju i tako se ograničiti na običnu propagandu. Ako napravimo tako, brzo ćemo propustiti priliku; imat ćemo preobraćenike, tj. sve one koji su u postojećem društvu pogodni da shvate i prihvate naše ideje i naša kasnija propaganda će ostati besplodna; ili ako bi se iz društvenih preobražaja uzdigli novi narodni slojevi i prihvatili nove ideje, što bi bilo bez našeg uticaja, imali bi predrasude prema našim idejama.

Mi trebamo pokušati da ljudi, u cjelini ili raznim grupama, nastoje, nametnu, uzmu za sebe sva poboljšanja, sve slobode koje žele, malo-poma lo da dođu do toga da ih žele i imaju snage nametnuti ih; i, propagirajući čitav naš program i uvijek se boreći za njegovo potpuno ostvarenje, moramo potaknuti narod da nastoji i nametne uvijek više, sve dok ne ostvari kompletnu emancipaciju.

3. Ekonomska borba

Potlačivanje, koje danas najdirektnije pogađa radnike i koje je glavni uzrok svih moralnih i materijalnih potčinjenosti koje radnici podnose i ekonomsko iskorištavanje, treba reći iskorištavanje koje gospodari i trgovci vrše na njima, zahvaljujemo kaparenju svih većih sredstava za proizvodnju i razmjenu.

Za radikalno ukidanje bez opasnosti vraćanja tog potlačivanja, potrebno je da svi ljudi budu uvjereni da imaju pravo upotrebe sredstava za proizvodnju i ostvarenja tog svog prvobitnog prava eksproprirajući vlasnike zemlje i društvenih bogatstava i stavljajući to svima na raspolaganje.

Ali može li se danas učiniti ta eksproprijacija? Može li se direktno prijeći, bez međustupnjeva, iz pakla u kojem se danas nalazi proletarijat u raj zajedničkog vlasništva?

Činjenice pokazuju koliko su danas radnici sposobni.

Naša zadaća je da moralno i materijalno pripremimo narod za tu toliko potrebnu eksproprijaciju; i pokušavati je uvijek iznova, svaki nam revolucionarni udar predstavlja priliku sve do konačnog uspjeha. Ali na koji način možemo pripremiti narod? Na koji način pripremiti uvjete koji donose mogućnost ne samo materijalnog ostvarenja eksproprijacije, nego i korištenja, u korist svih, zajedničkog bogatstva?

Prethodno smo rekli da je sama propaganda, pisana ili govorena, nedostatna da pridobije čitave narodne mase za našu ideju. Potrebno je praktičko podučavanje, koje će vremenom biti uzrokom i posljedicom postepenog preobražaja okoline. Potrebno je da se polako razvije u radnicima osjećaj pobune protiv nepravdi i nepotrebnih patnji čije su žrtve i želja za poboljšanjem svojih uvjeta i oni će se, ujedinjeni i solidarni, boriti za ostvarenje svojih želja.

A mi, kao anarhisti i kao radnici trebamo ih poticati i ohrabrivati za borbu i boriti se s njima.

Ali, jesu li moguća, u kapitalističkom režimu, ta poboljšanja? Jesu li korisna sa gledišta buduće potpune emancipacije radnika?

Koliko god su praktični rezultati borbe za neposredna poboljšanja, glavna korist je borba sama. Sa njome radnici uče kako gospodar ima interese suprotne njihovim i da ne mogu poboljšati svoje uvjete, a još manje emancipirati se, ako se ne ujedine i postanu jači od gospodara. Ako uspiju dobiti ono što žele, bit će im bolje, zarađivat će više, radit će manje, imat će više vremena i snage baviti se stvarima koje ih zanimaju i ubrzo će imati uzvišenije želje i potrebe. Ako ne uspiju bit će prisiljeni proučavati uzroke neuspjeha i prepoznati potrebu boljeg ujedinjavanja, ,veće energije i razumjet će na kraju da je za sigurnu i definitivnu pobjedu potrebno razoriti kapitalizam. Početak revolucije, početak moralnog uzdizanja i njegove emancipacije mogu samo dobiti iz činjenice da se radnici ujedinjuju i bore za svoje interese.

Ali, još jedanput, je li moguće da će radnici, u postojećem stanju stvari, stvarno poboljšati svoje uvjete?

To ovisi o stjecaju beskonačno mnogo okolnosti.

Šteta je, kažu mnogi, što ne postoji prirodni zakon (zakon o nadnicama), koji određuje dio koji ide radniku od produkta njegovog rada; ili, ako se zakon želi formulirati, trebao bi biti ovakav: nadnica, normalno, ne može pasti ispod onoga koliko je potrebno za život i, normalno, ne može porasti toliko da ne ostane nikakav profit gospodaru.

Jasno je da bi, u prvom slučaju, radnici umrli i ne bi više ubirali nadnicu, a u drugom bi slučaju gospodari prekinuli sa upošljavanjem i ne bi više plaćali nadnice. Ali između ta dva nemoguća ekstrema je beskonačna skala koja ide od bijednih uvjeta kod mnogih zemljoradnika do onih pristojnih, kod radnika sa dobrim zanimanjem u gradu.

Nadnica, duljina radnog dana i ostali radni uvjeti su rezultat borbe između gospodara i radnika. Prvi pokušavaju dati radnicima što je manje moguće i iskoristiti ih do iscrpljenosti, a drugi pokušavaju, ili bi trebali pokušati, raditi što manje i zaraditi što više mogu. Gdje su radnici zadovoljni sa svime, čak i ako su djelomično nezadovoljni, ne znaju pružiti valjani otpor gospodarima i brzo su svedeni na životinjske uvjete života, gdje, naprotiv, imaju ponešto razvijen koncept o načinu kako bi trebala živjeti ljudska bića, znaju se ujediniti i putem odbacivanja rada i latentnom prijetnjom ili naglašenim revoltom, nameću poštovanje gospodara i tretirani su na relativno podnošljiv način. Na određeni način se može reći da je nadnica, unutar određenih granica, onolika koliku radnik (ne kao individua, nego, razumije se, kao klasa) zahtijeva.

Boreći se i opirući gospodarima, radnici mogu spriječiti, do određene točke, da se njihovi uvjeti pogoršaju i dobiti neka realna poboljšanja. Historija radničkog pokreta je već pokazala tu istinu.

Ipak ne treba pretjerivati prenošenje te borbe između radnika i gospodara na isključivo ekonomsko područje. Gospodari mogu popustiti, i često popuštaju, pred energično izraženim zahtjevima radnika sve dok se ne radi o previše velikim zahtjevima; ali kad bi radnici počeli (krajnje je vrijeme da počnu) zahtijevati postupak koji bi apsorbirao sav profit gospodara i napravili tako indirektnu eksproprijaciju, sigurno je, da bi gospodari apelirali na vladu i pokušali prisiliti radnike da ostanu u svojoj pozciji robova nadničara.

Ali puno prije nego bi radnici mogli zahtijevati da prime u zamjenu za svoj rad ekvivalent svega što su proizveli, ekonomska bi borba postala nesposobna da nastavi poboljšanje uvjeta radnika.

Radnici proizvode sve i bez njih se ne može živjeti, čini se, dakle, da bi odbijajući rad, mogli postići sve što žele. Ali udruženje svih radnika, čak samo jedne profesije ili jedne zemlje, teško je ishoditi, a udruženju radnika suprotstavlja se udruženje gospodara. Radnici žive od danas do sutra i ako ne rade, brzo ostaju bez kruha, dok gospodari raspolažu, putem novca, svim, već akumuliranim proizvodima i mogu mirno čekati da kruh snizi, na umjerenost, njihove nadnice. Pronalaženje ili uvođenje novih strojeva čini uzaludnim rad velikog broja radnika i povećava ogromnu vojsku nezaposlenih koje glad prisiljava da se prodaju pod bilo kojim uvjetima. Imigracija brzo donosi, u zemljama gdje radnici bolje stoje, kolone izgladnjelih radnika koji, htjeli to ili ne, nude gospodarima način kako da snize nadnice. I sve te činjenice, nužno proizašle iz kapitalističkog sistema, protuteže napretku radničke svijesti i solidarnosti: često idu brže od tog napretka i zatvaraju ih i uništavaju ih. U svakom slučaju uvijek ostaje prvobitna činjenica da je proizvodnja, u kapitalističkom sistemu, organizirana zbog osobnog profita svakog kapitaliste, a ne za zadovoljenje, što bi bilo prirodno, na najbolji mogući način, potreba radnika. Stoga, nered, rasipanje ljudskih snaga, nestašica proizvoda, štetni i uzaludni radovi, nezaposlenost, neobrađena zemlja, premala upotreba strojeva itd., su sve zla koja se ne mogu izbjeći, osim ako se kapitalistima ne oduzme vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a time i upravljanje proizvodnjom.

Brzo se pokazuje da se radnici, koji se nastoje emancipirati ili samo ozbiljno poboljšati svoje uvjete, trebaju braniti od vlasti, napadati tu vlast koja ozakonjujući pravo vlasništva i podupirući ga grubom silom, predstavlja branu progresu. Treba ju tući silom ako se ne želi beskonačno ostati u postojećem ili gorem stanju.

Od ekonomske treba prijeći na političku borbu tj. na borbu protiv vlasti i umjesto suprostavljanja milijuna, na jedvite jade, od radnika skupljenih, bezvrijednih novčića, treba suprostaviti puškama i topovima koji brane vlasništvo, najbolja sredstva koja narod može naći da bi silu pobijedio silom.

4. Politička borba

Pod političkom borbom podrazumijevamo borbu protiv vlasti. Vlast je, skupa sa pojedincima koji ju drže, stekla pravo da donosi zakone i nameće ih podanicima odnosno javnosti.

Posljedica duha gospodstva je nasilje kojim su se neki ljudi nametnuli drugima, a on je, istovremeno, kreator i kreatura privilegije i njihov prirodni branilac.

Pogrešno se govori da vlada danas ima funkciju odbrane kapitalizma, ali ukinite kapitalizam i ona će postati predstavnik i upravitelj općih interesa. Prije svega, kapitalizam se neće moći uništiti sve dok radnici, ukidajući vlast, ne preuzmu vlasništvo nad društvenim bogatstvima i ne organiziraju proizvodnju i potrošnju u interesu svih, sebe, bez čekanja da to vlada, čak i ako bi htjela, sama ne učini.

I više od toga: ako bi kapitalizam bio uništen i ako bi se dozvolilo postojanje vlade, putem dozvoljavanja bilo kakvih povlastica, on bi se obnovio jer, ne mogavši zadovoljiti sve, vlada bi imala potrebu za novom, ekonomski jakom, klasom koja bi ju, u zamjenu za legalnu i materijalnu podršku, podržavala.

Slijedi da se ne mogu ukinuti privilegije i uspostaviti stabilna i konačna sloboda i društvena jednakost ako se ne ukine vlada — ne ova ili ona, nego sama institucija vlasti.

Zato je u tome, kao i u svim činjenicama od općeg interesa, više nego drugdje, potreban opći konsenzus, pa zbog toga trebamo ojačati uvjeravanje ljudi kako je vlast nepotrebna i štetna i kako se puno bolje može živjeti bez nje.

Ali, kako smo već ponovili, sama propaganda je nemoćna da sve uvjeri — ako se želimo ograničiti samo na propovijedi protiv vlasti, čekajući, inače nepokretno, dan kad će javnost biti uvjerena u mogućnost i korist potpunog ukidanja svih oblika vlasti, taj dan neće nikada doći.

Uvijek, propovjedajući protiv svih oblika vlasti, zahtijevajući potpune slobode, trebamo potpomagati borbe za djelomične slobode, zadovoljni, jer naučivši se boriti i počevši pomalo uživati u slobodi, završit će tako da će ju svi željeti. Trebamo uvijek biti sa narodom i ako ne uspijemo da zahtijeva puno, pokušati da počne tražiti bar nešto; trebamo uznastojati jer će naučiti, manje ili više želeći, da slobodu želi osvojiti za sebe i da prezire i mrzi svakog koji želi doći na vlast.

Budući da vlada drži vlast radi reguliranja, putem zakona, društvenog života i povećavanja ili smanjivanja sloboda građana, pošto joj još ne možemo istrgnuti tu vlast, trebamo pokušati da je umanjimo i da ih prsilimo da je upotrebljavaju sa što manje štete. Ali to moramo napraviti stojeći uvijek izvan i protiv vlade, pritiskajući ju putem javnih agitacija i prijeteći uzimanjem na silu onog što se zahtijeva. Isto tako ne smijemo prihvatiti bilo koju zakonodavnu funkciju, bilo lokalnu ili širu, jer bi tako umanjili efikasnost naše akcije i izdali zbivanja koja potičemo.

Borba protiv vlasti se rješava, po poslednjoj analizi, u fizičkoj i materijalnoj borbi.

Vlada pravi zakone. Ona, dakle, mora imati materijalnu silu (vojska i policija) da ih nametne, inače ih ne bi poštivao tko god bi tako htio i oni više ne bi bili zakoni nego običan prijedlog koji bi svatko bio slobodan da prihvati ili odbaci. I vlade tu silu imaju, a njome se služe da mogu zakonima učvrstiti svoju dominaciju i zadržati interese privilegirane klase, potlačujući i iskorištavajući radnike.

Granica vladinog potlačivanja je snaga kojom se narod pokazuje sposobnim da joj se suprostavi.

Može postojati otvoreni ili latentni sukob, ali je uvijek sukob, budući da se vlada ne zadržava na nezadovoljstvu i otporu, sve dok ne postoji opasnost pobune.

Kad narod dobrodušno podnosi zakone ili je protest slab i idejni, vlada se bavi svojim udobnostima ne brinući o narodnim potrebama; kad protest postane jak, postojan i prijeteći, vlada, na više ili manje poznat način, popušta ili suzbija. Ali uvijek se dolazi do ustanka, jer ako vlada ne popusti, narod se pobuni, a ako vlada popusti, narod stiče povjerenje u sebe i zahtijeva uvijek više sve dok nepomirljivost između slobode i autoriteta ne postane očigledna i ne prasne nasilan sukob.

Potrebno je, dakle, pripremati se moralno i materijalno jer u eksploziji borbe pobjeda ostaje narodu.

Pobjednički ustanak je najefikasniji čin za narodnu emancipaciju, budući da narod, zbacivši jaram, postaje slobodan da osnuje institucije za koje vjeruje da su najbolje i distanca između zakona, koji je uvijek u zakašnjenju, i stupnja civilizacije na koji je došlo stanovništvo prijeđena je u jednom skoku. Pobuna određuje revoluciju, to jest brzi razvoj latentnih snaga akumuliranih za vrijeme prethodne evolucije.

Sve se nalazi u onome što je narod sposoban zahtijevati.

U pobunama u prošlosti narod je, nesvjestan stvarnih razloga svoje nesreće, uvijek, zahtijevao premalo i premalo dobivao.

Što će se dogoditi u slijedećoj pobuni?

To zavisi, djelomično, i od naše propagande i energije da znamo objasniti.

Moramo potaknuti narod da ekspropira vlasnike i stavi robu u zajedništvo, organizira društveni život za sebe samog putem slobodno osnovanih asocijacija, bez očekivanja naređenja od bilo koga odbacujući imenovanje ili priznavanje bilo koje vlade, ustavnog tijela koje bi se bilo kakvim imenom (skupština, diktatura, itd.) nazivalo, pa neka bude i privremeni naziv, odbacujući pravo donošenja zakona i nametanje silom, drugima, vlastite volje.

A ako narodne mase ne odgovore na naš apel, mi moramo — u ime prava da budemo slobodni i ako drugi žele ostati robovi i zbog djelotvornosti primjera — ostvariti sami, koliko god možemo, naše ideje, ne priznati novu vladu, održavati otpor i ostvariti da se područja, na kojima će naše ideje sa simpatijama biti prihvaćene, konstituiraju u anarhističke zajednice koje će odbaciti svako uplitanje vlasti, ustanoviti slobodne odnose sa drugim područjima i nastojati živjeti na svoj način.

Mi se moramo, iznad svega, suprotstaviti svim sredstvima obnavljanju policije i vojske i iskoristiti zgodnu priliku da potaknemo radnike, u područjima koja nisu anarhistička, da iskoriste nedostatak represivnih snaga za postavljanje najvećih zahtijeva na koje ih mi možemo nagovoriti.

Kako god stvari išle, moramo se uvijek boriti, bez trenutka prekida, protiv vlasnika i protiv vlastodržaca, imajući uvijek u vidu potpunu ekonomsku, političku i moralnu emancipaciju čitavog čovječanstva.

5. Zaključak

Mi, dakle, želimo radikalno ukidanje dominacije i izrabljivanja čovjeka po čovjeku; mi želimo da svi ljudi, zbratimljeni u svjesnoj i željenoj solidarnosti, dobrovoljno surađuju na dobrobiti svih; mi želimo da društvo bude konstituirano u svrhu pružanja svim ljudskim bićima sredstava za postizanje najveće moguće dobrobiti i najvećeg mogućeg moralnog i materijalnog razvoja; mi želimo kruha, slobode, ljubavi i znanja za sve.

A za postizanje tog najvišeg cilja mi vjerujemo kako je potrebno da sredstva za proizvodnju budu na raspolaganje svima, a kako niti jedan čovjek, ili grupa ljudi, nesmije obavezati druge da zavise od njegove volje, ni vršiti svoj utjecaj, osim snagom razuma i primjera.

Dakle: eksproprijacija vlasnika zemlje i kapitala u korist svih; i ukidanje vlasti.

I čekajući dok to bude moguće: propagiranje ideala; organiziranje narodnih snaga; neprekidna borba, mirna ili nasilna — prema okolnostima protiv vlasnika, za osvajanje, koliko god je više moguće, slobode i dobrobiti za sve.

---

(Errico Malatesta) Originalni naslov: Naš program, New York, Paterson, 1905. Članak je bio napisan za anarhističku grupu iz New London Conn. Kasnije, sa kojom ispravkom, predstavljen na Nacionalnom kongresu Talijanskog anarhističkog saveza, održanog u Bolonji jula 1920, bijaše prihvaćen. Bio je usvojen i od FAI (Talijanska anarhistička federacija) 1945. godine i idućim kongresima te predstavljao program talijanskih anarhista udruženih u FAI ili Grupu anarhističke inicijative. Program je bio publiciran više puta (i preveden na francuski, španjolski i kineski) pod originalnim naslovom, odnosno, pod naslovima: Anarhistički program, Revolucionarni anarho-komunistički program, Što hoćemo. Prevedeno iz: E. Malatesta »Scritti scelti«, Savelli, Rim, 1973.