Rudar

Ja kopam, ja pod zemljom kopam,
ja blokove blistave poput zmijske kože iskopavam,
pod Poljskom Ostravom kopam.

Svetiljka mi gasne, čelo mi je prekrila
raščupana kosa, znojem slepljena,
octom i žuči obliva mi oko,
diže se para iz žila i tjemena lubanje,
ispod nokata sljeva se crvena krv,
ja kopam, ja pod zemljom kopam.

Teško kladivo u prokop zarivam,
na Salmovici kopam,
u Rihvaldu kopam, u Petvaldu kopam.

Kraj Godule moja žena mrzne i uzdiše,
gladna djeca plaču na njenom krilu,
ja kopam, ja pod zemljom kopam.

Nad mojom glavom odzvanjaju kopita,
grof se niz posjed vozi, kontesa ručicom
bičuje konje i smjeh joj rumenim obrazima lista.

Ja kopam, ja krampom vitlam,
moja žena mrtvački blijeda ide u dvor,
želi kruha, presušilo je mlijeko u nedrima.

Gospodar je dobrog src,
od žutoga mramora njegov je dvorac,
ispod zamka jauče i pjeni se Ostravica.
Ispred ulaza reže dvije crne kuje.

Zašto ide u dvorac milostinju tražiti?
Raste li raž na gospodarevom imanju za rudarske žene?
Ja u Hrušovu kopam i Mihalkovicama.

Šta će biti od mojih sinova, šta čeka moje kćeri,
kad me jednom iz okna izvuku mrtvog?
Moj će sin dalje da krampa i krampa,
na Karvini da krampa,
a kćeri - šta čeka rudarske kćeri?

A šta ako bih jednom u grlo prokletog okna razbio svjetiljku,
i kad bih uvis podigao pognutu šiju,
stegao levicu, koraknuo naprijed,
u luku od zemlje, gore do nebesa,
podigao kladivo i užarene oči -
gore, ispod božijeg sunca.

Petar Bezruč, 1903

Sa češkog preveo Miodrag Ašanin