Italijanski anarhizam

Prvobitno objavljeno u časopisu Vidici, 1984. godine

Želeći da ukažemo na prijelomne trenutke radničkog pokreta skromnim izborom anarhističkih tekstova i na jednu, od naših marksista, najćešće neopravdano zapostavljenu, njegovu struju, objavljujemo u ovom broju još jedan skroman izbor anarhističkih tekstova. (Vidi — Vidici br. 5/1982: Anarhizam i marksizam). Naime, marksizam se, bilo teorijski bilo praktički, sukobljavao sa anarhizmom još od njegovih početaka, a sukobljavati se znači i poznavati, razumjeti. Nadamo se da će ovaj izbor i kratka historija talijanskog anarhizma uspjeti, bar donekle, skicirati najvažnije momente za razumijevanje nastanka, razvoja i dosega ovog učenja u Italiji, učenja koje je imalo presudan uticaj na razvoj radničkog pokreta kod naših susjeda.

Doprinos anarhizma socijalističkoj misli i razvoju evropskog radničkog pokreta nije nimalo beznačajan. lako mnogi njegove korijene nalaze već kod Antistena, za njegov pravi teorijski početak možemo smatrati Godvinovo (Godvyin) djelo Istraživanje o političkoj pravdi (1793.), koje je prvo teorijsko utemeljenje društva bez države. Ponikavši iz slobodarskog duha prosvjetiteljstva i društvene klime uvjetovane Francuskom revolucijom, anarhizam se, sa korjenima u njemačkom mladohegelijanstvu i francuskom socijalističkom utopizmu, u svom razrađenijem obliku pojavljuje kao individualistički anarhizam M. Stirnera (Jedini i njegovo vlasništvo, 1845.) i mutualistički anarhizam P. J. Prudona (P. J. Proudhon) (Što je vlasništvo, 1848.). Sa Bakunjinom se anarhizam afirmira kao teorija i politički pokret. Epitet kolektivistički anarhizam, koji ima teorija M. Bakunjina, njegovi nastavljači, posebno P. Kropotkin i E. Malatesta, odbacuju i proglašavaju se liberterskim komunistima odnosno anarhokomunistima. Pored anarhokomunizma, anarhizam se razvija i u pravcu revolucionarnog sindikalizma odn. anarhosindikalizma koji je teorijski uobličio G. Sorel u svojim poznatim spisima Razmišljanja o nasilju i Socijalistička budućnost sindikata.

Bitna teza anarhisitčkog učenja sadržana je u ideji slobode odn. negaciji svakog poretka, autoriteta i vladanja ljudima nametnutih odozgo. Ta se negacija može odrediti trojako: negacija države — tj. političke forme, kapitalizma — tj. ekonomske forme i negacija religije — tj. moralne forme dominacije nad ljudima. Osim ovih za anarhizam najznačajnijih odrednica, baštinici smo i mnogih drugih kritičkih alternativa koje su našle svoje teorijsko utemeljenje u anarhizmu: federalizam, komunizam, samoupravljanje, internacionalizam, dekolonizacija, da nabrojrmo samo neke. Većina njih je, više ili manje, obrađena i u člancima čije prijevode ovdje donosimo.

Svima je poznata duboka ukorijenjenost i kontinuitet tradicije koju anarhistički pokret ima u Italiji. Stoga je proučavanje historije talijanskog radničkog pokreta nezamisvo bez kritičkog dijaloga sa anarhističkim naučavanjem i pokretom. Zato nije na odmet, upitati se koje su to specifičnosti da Italija bude jedno od najznačajnijih uporišta ove ideje i pokreta.

Anarhizam je u službenu talijansku historiografiju ušao, da tako kažemo, silom prilika. Ali kako je ušao? Reklo bi se kako je „dobri kralj“ bio ubijen, u Monci 29. juna 1900., od „zlog anarhiste“ (vidi npr. Benedetto Croce (Benedeto Kroče): Storia d'ltalia dal 1871 al 1915, Bari, 1957. str. 223—224). Kako to da nisu bili „otkriveni“ prije, jer, 1900. godine, već postoji, relativno duga, tradicija anarhizma u Italiji?

Historija talijanskog anarhizma je historija opadanja republikanskog radikalizma, odn. formiranje složenog demokratskog, radničkog i socijalističkog pokreta, koji je sebi prokrčio put, ne bez unutrašnjih protivurječnosti, na generalnom planu unitarističke države. Anarhizam „stvarno“, na velika vrata, ulazi u Italiju preko prudonijanskog socijalizma Pizakana (Pisacane) i Bakunjinovim dolaskom u tu zemlju 1864. godine naišavši na plodno tlo u tradiciji karbonara, insurekcionizma i Risorgimenta.

Na Evropskom se planu talijanski anarhizam značajnije pojavijuje sa Kafierovom (Cafiero) prepiskom sa Engelsom i raskidom sa Prvom internacionalom čiji su glavni vinovnici, pored Bakunjina, bili taljanski anarhisti. Pošto su do sada, ne samo kod nas, objavljena samo Engelsova pisma, u ovaj smo izbor uvrstili Kafierovo pismo Engelsu, kako bi ova prepiska postala donekle razumljivija. Malatestini tekstovi su uvršteni jer, pored toga šio predstavijaju najznačajnijeg Talijanskog autora iz tog područja, predstavljaju i teorijski koncept anarhokomunizma koji je prihvaćen i od danas najjače grupacije talijanskih anarhista: F. A. I. — Talijanske anarhističke federacije (o talijanskom anarhosindikalizmu nešto više se može pročitati u D. Geren (D. Guerin) Anarhizam, Naprijed, Zagreb, 1980. str. 113—117). Drugi važan moment u teorijskim razmatranjima anarhista bio je odbrana španjolske Repubiike i neuspjeh revolucije, a kao učesnik, čini nam se, Berneri je dao najznačajniji teorijski doprinos toj temi. Tekstovi Bertola i Fincija su uvršteni kao doprinos situiranju teorijskog dosega suvremenih anarhističkih teoretičara i problema koji ih okupiraju.

Dodatni motiv koji nas je ponukao da načinimo ovaj izbor je taj što je historija anarhizma nemoguća, ne može se ni misliti, ako se razvoj anarhističkog pokreta ne stavi u kontekst društva koje ga okružuje, uvjetuje i ograničava i zbog čega je historija anarhističkog pokreta uvijek, i ništa drugo ne može biti, no aspekt historije socijalizma. Svako proučavanje anarhizma mora uzeti u obzir marksističku analzu koja će centar istraživanja staviti na klasnu borbu, odnose u proizvodnji itd, inače bi se mogla konstituirati kao historija mučenika i heroja ili pripadati i dalje dominantnom dijelu historiografije koja barata patološkim terminima, prešućuje ili falsificira. Koliko smo u tome uspjeli neka procijene čitaoci.