U XIX veku u “razvijenim” kapitalističkim zemljama radnički pokret se organizovao oko zahteva za smanjenje radnog dana. Desetočasovno i dvanaestočasovno radno vreme, obezbeđivalo je brzo gomilanje profita u rukama kapitalista, dok je radništvo skapavalo zbog teškog rada i gladi. Sa tolikim radnim danom čovek je lišen svake mogućnosti da razvija svoje sposobnosti, da se posveti ljudima koje voli ili da razvija neka posebna interesovanja. Radi i spavaj – to je sve što imaš od života. U takvim uslovima formulisan je radikalan zahtev: skraćivanje radnog dana na osam časova. Šezdesetih godina XIX veka u nekim državama SAD-a doneti su zakoni koji su smanjivali radni dan na osam časova, ali pod neprihvatljivim uslovima: bilo da se radilo o stupanju na snagu zakona samo kada se i poslodavac i radnik dogovore, bilo da je radni dan skraćen ali proporcionalno tom skraćenju smanjena je i plata, tako da se stvari nisu menjale - radnici i radnice i dalje su morali da rade više ne bi li zaradili dovoljno za život. Osamdesetih godina borba se radikalizuje, organizovan je generalni štrajk 1. maja 1886. godine u SAD-u. Stotine hiljada radnika i radnica tog dana spuštaju alat i organizuju kolone koje protestuju ulicama gradova zahtevajući smanjenje radnog dana bez smanjivanja primanja. U Čikagu demonstracije dobijaju mnogo radikalniji oblik, s obzirom da su anarho-sindikalisti u tom gradu imali najbrojnije članstvo. Od prvog dana generalnog štrajka na ulicama Čikaga preko trista hiljada demonstranata zaustavlja proizvodnju, što za njihove poslodavce i državni aparat predstavlja neviđenu drskost i hrabrost. Da bi držala događaje pod kontrolom, Država po gradu raspoređuje hiljade naoružanih policajaca i detektiva, dok pripadnici Nacionalne Garde čekaju eventualni poziv na intervenciju. Raspoređeni po krovovima i uglovima ulica, ovi čuvari sistema bili su otelotvorenje straha svojih naredbodavaca – poslodavaca i političara. Ipak, demonstracije traju bez većih incidenata dva dana.

Međutim, 3. Maja, nedaleko od trga Hejmarket - glavnog mesta okupljanja štrajkača, policija napada jednu grupu od šest hiljada radnica i radnika koji su se okupili da izglasaju delegaciju koja će ih predstavljati na razgovorima s njihovim poslodavcem. Ono što je počelo kao blaži incident postaje oštri sukob, i za kratko vreme policija počinje da batina i puca na demonstrante! Nakon što se grupa štrajkača povukla, na ulici je ležalo šest mrtvih radnika!

Anarho-sindikalisti pozvali su na protestno okupljanje, sa ciljem da se pokaže revolt i da se radikalno odgovori sistemu. Deo letka koji je pozivao na okupljanje govorio je: “Gospodari su poslali svoje lovačke pse - policiju; ubili su šestoricu naše braće ... ubili su te jadne ljude samo zato što su, kao i vi, imali hrabrosti da se opiru neprikosnovenoj volji svojih šefova ... ubili su ih da bi pokazali vama, “Slobodnim Američkim Građanima”, da morate biti zadovoljni onim što vaš šef odluči da vam dozvoli, inače ćete biti ubijeni!”. Na kraju letka pozvali su radništvo da se pojavi naoružano i da se odupre sistemu koji ih ubija.

Sledećeg dana na protestnom okupljanju na Hejmarket trgu govore anarho-sindikalisti Spajs i Parsons, najradikalniji demonstranti, poznati po stalnom zalaganju i borbi za prava radništva. I pored velikog gneva demonstranata, okupljanje prolazi bez incidenata. Ipak, nakon nekog vremena pojavljuje se oko dve stotine policajaca koji zahtevaju da se demonstranti raziđu odmah i u miru, uprkos činjenici da je okupljanje bilo mirno. U tom trenutku eksplodirala je bomba bačena među policajce - i jedan je na mestu je poginuo, dok je sedam umrlo kasnije. U ludačkom jurišu i konfuziji koja je nastala, policija je počela divljački da puca i batina svakog koga je mogla da dohvati - ne zna se koliko je tačno radnika i radnica ubijeno, ali je dve hiljade bilo ranjeno!

Do danas nije razjašnjeno ko je zaista bacio bombu na policajce. Mediji su forsirali da je bombu bacio anarhista, čime je u SAD-u počelo predstavljanje anarhista kao ludih bombaša. Sa druge strane, bilo je mišljenja da je bombu bacio policijski agent-provokator, što nije bilo nespojivo s tradicijom čikaške policije, poznate po ubacivanju provokatora među demonstrante. Sedam godina kasnije, 1893. godine, kada su preživela trojica osuđenika pomilovana, guverner države Ilinois rekao je da je bombu verovatno bacio neko tražeći ličnu osvetu - policija je za vreme raznih radničkih demonstracija hladnokrvno ubijala radnike i radnice i sigurno stekla mnoštvo neprijatelja u radničkom pokretu, naročito zato što ubice nikad nisu kažnjavane.

U svakom slučaju, Država i kapitalisti odmah su se okomili na anarho-sindikaliste, optužujući ih za pripremanje ubistva. Desetorica su optužena, od kojih je jedan pobegao iz zemlje, jedan oslobođen optužbe, a jedan osuđen na petnaest godina zatvora. Dvojici, prvobitno osuđenih na smrt, određena je kazna doživotnog zatvora, dok je jedan anarhista izvršio “samoubistvo” u zatvorskoj ćeliji. Preostala četvorica su obešena. Spajs, Engel, Fišer i Parsons bili su obešeni zbog svojih ideja, pošto sama krivica nikad nije dokazana. Na suđenju se pokazalo da su optuženi upravo za širenje revolucionarnih ideja - napadani su jer su pisali i štampali pozive na radikalni otpor sistemu, napadani su za govore u kojima su osvešćivali, hrabrili i radikazovali radništvo; Državni tužilac je rekao: Osudite ove ljude, neka postanu primer - obesite ih i spasite naše institucije!.

Upravo se o tome i radilo. Događaj na trgu Hejmarket bio je povod koji je Država čekala da počne sa progonom revolucionara u SAD-u – mnogobrojni radnici i radnice su zatvarani i osuđivani, policija je zatvarala sve kod kojih je nalazila anarhističke pamflete, zastave, bilo kakav materijal koji je mogao da se dovede u vezu s idejama revolucionarnog rušenja sistema.

Samo suđenje je bilo farsa, dok se kasnije ispostavilo da je najveći broj dokaza na suđenju bilo falsifikovano, sve sa ciljem da se pokret uguši. Konačno, 11. Novembra 1886. godine četvorica anarhista su obešeni.
Eto, zato slavimo Prvi Maj. To je dan kada je radništvo izašlo na ulice da traži svoja prava, ne oslanjajući se ni na kakvu partiju, shvatajući da će se osloboditi samo ili se neće osloboditi uopšte. Prvomajska dešavanja u SAD-u, i naročito Čikagu, podstkla su radničke pokrete Evrope da zbiju redove i ujedine snage protiv kapitalističkog sistema koji ubija. To nije dan odmora i opuštanja, dan zahvalnosti našim poslodavcima što misle na nas, već dan borbe, dan štrajkova i pobune! Sećajući se svih poubijanih za vreme generalnog štrajka u SAD, potrebno je da budemo svesni da se to može destiti svakome od nas, jer kapitalizam je ostao kapitalizam. Svuda u svetu policija batina i puca na demonstrante, svuda je poslodavac uplašen da će radništvo zaustaviti proizvodnju i zahtevati kraći radni dan, veće plate i bolje uslove.

Zato je naš zahtev danas skraćenje ranog dana na četvoročasovno radno vreme, bez smanjenja plata i prava. To je ujedno i rešenje za ogromnu nezaposlenost. Jasno je da ćemo s kapitalistima morati da se obračunamo jednom za svagda, jer inače samo održavamo stanje u kojem se nalazimo - sistem u kojem stvaramo profit onima koji nam sede na leđima, uveravajući nas da tu i tamo čine nešto korisno za nas i da ne možemo bez njih.