Za nešto više od četiri meseca promenjena mi je kompletna krv koju su dobrovoljno dale 32 osobe, a urađene su mi ukupno 22 plastične operacije.

Vreli avgust 2000. godine potpuno je promenio život Dejana Gurešića iz Aranđelovca. Dok je bio na radnom mestu u industriji mermera "Venčac", došlo je do kvara na trafo-stanici i on je prvi otišao da pogleda šta se dešava kako proizvodnja ne bi bila zaustavljena. Kada je ušao u stanicu, video je da teretna sklopka već gori i u žurbi je uspeo da je isključi. Ali, kada je uključio kontrolni instrument da proveri da li je sistem ispod nje pod naponom, sevnula je vatra i došlo je do eksplozije. Strujni luk od 10.000 volti bacio ga je deset metara. Kolege koje su nemo posmatrale šta se događa nisu smele da priteknu u pomoć jer je Dejan bio "pun struje".

- Bio sam potpuno svestan šta mi se dogodilo - priča Deja.
U ćebetu do Beograda

- Trčao sam hodnikom tražeći pomoć, dok su delovi tela spadali sa mene. Kada sam izašao ispred zgrade, drugovi su vikali: "Baci se na zemlju", što sam i uradio, dok su me oni posipali lopatama isitnjenog kalcijum-karbonata. Ali, umesto da izvuče elektricitet, kalcijum je još više iritirao opekotine, pa su me na kraju polivali vodom.

Gorana su hitno prevezla za Beograd sa teškim telesnim povredama. Uvili su ga u ćebe i poneli su kanister od 80 litara vode, s kojom su ga polivali usput. Ali, i to je bila mala količina, pa su u Bubanj potoku natočili još - 40 litara.

ŠESTORO DONIRALO KOŽU

Dejan u šali kaže da nosi kožu šest različitih ljudi, jer je šest osoba dobrovoljno poklonilo delove svoje kože koja se hirurškim putem transplantovala na njegovo izgorelo telo.


- Dok su me vozili prema Beogradu, nisam mislio na bol. Samo sam razmišljao o tome da li će moja buduća supruga Irena roditi i da li ću preživeti da vidim svoje dete - priča Dejan.

Dejan i Irena bili su u vezi već dve godine i nekoliko dana ih je delilo od krunisanja veze zakazanim venčanjem. Irena je tada bila u poodmakloj trudnoći. Nisu ni slutili da će se desiti nesreća, pa su razdelili i pozivnice za svadbu. Dejanu je na putu u ambulantnim kolima sve to prolazilo kroz glavu. Rane su izgledale jezivo, pa niko od lekara u Zvečanskoj nije imao smelosti da počne da ga leči, dok direktor nije "primorao" jednog od njih da ukaže prvu pomoć. Dejan je polusvestan čuo kako doktori i sestre komentarišu da mu nema spasa jer je imao 75 odsto opekotina drugog i trećeg stepena. Prema njihovim rečima, jedina šansa za izlečenjem postojala je na Vojnomedicinskoj akademiji. Otac, koji je bio tada sa njim, doneo je samoinicijativnu odluku da ga preveze na VMA. Tamo, međutim, novo razočarenje. Više od sat vremena utvrđivalo se ko će da plati lečenje dok je nesrećni Goran umirao. Srećom, u VMA su tada došli direktor "Venčaca" Miroslav Krnetić i tadašnji ministar energetike Goran Novaković, koji su garantovali da će lečenje biti plaćeno, i tek tada je krenula lekarska intervencija.

- Moram da kažem da su svi na VMA bili izuzetno dobri prema meni, a posebno bih se zahvalio doktoru Životi Hadžiću - priča Dejan - Na mene je za previjanje dnevno trošeno oko sto metara zavoja. Za to je bilo angažovano pet medicinskih radnika. Za nešto više od četiri meseca, promenjena mi je kompletna krv koju su dobrovoljno dale 32 osobe, a urađene su mi ukupno 22 plastične operacije - priseća se on.

Najzad, došao je dan kada je trebalo da napusti bolnicu. Bio se već spremio kada su medicinski radnici i prijatelji ušli u sobu i počeli da cepaju odeću sa njega. "Šta vam je ljudi, jedva su me zakrpili, a vi bi da pokidate", bio je kao ljut Goran, a u stvari je znao - dobio je sina. Toga dana cela VMA je slavila.

Pomoć od 1.300 dinara!
Maleni Uroš, koji je toga dana rođen, danas ima četiri. Dok mališa veselo čavrlja, Goran sa osmehom priča da je u međuvremenu dobio još jednog sina, Marka, koji sada ima tri godine.

Šest godina posle, Goran još čeka izveštaj komisije da li će dobiti invalidsku penziju ili će ga vratiti na posao. Trenutno žive od plate supruge Irene i skromnih 1.300 dinara koje Goran dobija kao nadoknadu. "I to iz dva dela", šali se on. Naravno, pošto žive s njegovim roditeljima i oni malo pomognu jer su potrebe dece i porodice ogromne. On sam više nije sposoban za teške poslove, pa čeka odluku Republičke komisije. Kako kaže, to mu ponekada stvara nervozu jer nije načisto šta će i kako će dalje. Jaka volja koja mu je dala snagu da preživi teške povrede, sada mu je potrebna da nastavi život u novim okolnostima.

Iako suočen sa problemima Dejan, dok priča o svemu što ga je snašlo, ne skida osmeh s lica.

- Posle svega, ispunjava me sam što imam suprugu, moju Irenu, koja je uz mene bila sve vreme, i što imam dva predivna deteta. Zato sam ja sam najsrećniji čovek na svetu - kaže Dejan Gurešić.

Izvor