Zašto baš anarhističke akcije...

Ono što razlikuje anarhističke akcije od drugih inicijativa koje na ovaj ili onaj način propituju ulogu NATO-a u svijetu i regiji, te se kritički odnose prema mogućem pristupanju Hrvatske tom vojnom savezu je to da anarhisti ne moraju paziti odlaze li predaleko u svojim zahtjevima. Nema taktiziranja, političkih igri i dobre retorike kojom će nekoga pridobiti. Nema "igranja na sigurno", jer su neke vrijednosti posve jasne, ma koliko ponekad zvučale naivno, utopijski ili patetično. Protivljenje ratu, antimilitarizam, antiautoritarnost, decentraliziranost, solidarnost. Kod ovih vrijednosti i nije bitno što misli ministar, vlada ili predsjednik. Posve su nevažni. Važno je što misle ljudi na ulici, što se njima može poručiti i što će oni sada ili u budućnosti napraviti po pitanju NATO-a (ili bilo kojem drugom pitanju). Moćnici su tu nevažni. Što god oni o sebi mislili.

Informacija, priprema, akcija!

Često se misli da je za organiziranje niza akcija koje će se odigrati na više mjesta i istovremeno potrebno dobro planiranje iza kojeg "netko stoji", što cijelu anarhističku priču čini znatno drugačijom. Ono što je ovdje ključno su informacije - a one su sljedeće: nešto se događa (NATO vježba), nešto se želi napraviti po tom pitanju (ulična akcija), tko što planira... i onda se to dogodi. Na jednostavan, kompliciran, mali ili veliki način, posve je svejedno, jer niz akcija čini stav široko vidljivim i znatno jačim nego da ga svatko za sebe pojedinačno iznosi.

U ovakvom pristupu bi anarhisti trebali biti primjer svakome da je uvijek nešto moguće učiniti i ne prepustiti se tome da samo odmahnemo rukom i kažemo "ah, ništa se tu ne može".

Kaže se da nešto nema "ni glavu, ni rep", što svakako vrijedi za ovakve akcije, no kod anarhističkog organiziranja to ne znači da je sve zbrkano i da ne postoji organizacija, već da je potpuno drugačija i da nitko nije organizator i svi su organizatori, bez svakoga se može i svačiji doprinos je važan. U tome treba prepoznati najvažnije vrijednosne stavove anarhizma, gdje je jednostavnost najveće bogatstvo.

Zvuči predobro? Možda čak romantiziram? Da, svakako vidim puno dobrih strana, ponekad i više potencijala nego realiziranog, no to niti nije toliko važno kada postoji ovako konkretan i jasan primjer takve organizacije.

Neću NATO!

Već mjesecima kolektivi Hrana, a ne oružje! rade akcije protiv NATO-a pod sloganom Neću NATO!. Ne grade kampanju kojoj se treba priključiti i pustiti kolektiv da njome upravlja, već rade svoje akcije i govore o tome kako i što rade, a sve materijale objavljuju na svojoj stranici kako bi se lako mogli preuzeti i dalje koristiti.

Neću NATO! se pojavljuje kao slogan i u Zadru, gdje nakon nekoliko akcija tijekom svibnja, najavljene su nove za kraj rujna i početak listopada, kada se u Hrvatskoj odvija NATO vojna vježba Noble Midas ’07. Anarho-sindikalistička grupe "Direktna akcija" i Anarho-queer grupa "Inicijativa Queer" upućuju poziv na održavanje akcija 06. listopada, bilo u samom Zadru ili drugdje.

U Zadru su planirane demonstracije na glavnom trgu, međutim gradska uprava odbija dati dozvolu za održavanje prosvjeda uz obrazloženje da se tog dana obilježava Dan obrane grada Zadra. Demonstracije su odgođene za 13. listopad, a tog dana su izvan nadležnosti gradske uprave, točnije na samom izlazu iz grada postavljeni plakati i transpareniti protiv NATO-a.

Istovremeno u Splitu je održana akcija kolektiva Hrana, a ne oružje!, dijelili su letke, razgovarali s ljudima... Na kraju je sa tornja crkve sv. Duje spušten transparent protiv NATO-a i ratova.

U Puli su ljudi iz incijative Sabotaža pokvarenog sistema također dijelili letke.

U Zagrebu su dan ranije, 5. listopada, u vrijeme najveće prometne gužve na nadvožnjacima izvješeni transparenti protiv NATO-a, a na stotine plakata su osvanule u gradu.

Na sam dan akcije, Hrana, a ne oružje! je održao još jednu u nizu svojih akcija u Zagrebu, čime su se još jednom priključili otporu NATO-u i militarizmu uopće.

Koliko god se to može činiti malim, zapravo su sve akcije bile vidljive, učinkovite i jasno su dale do znanja da ne misle svi kako je militarističko pokazivanje moći baš ono što nam treba, ali i da pitanje NATO-a neće, niti može biti pitanje o kojem će zadnju riječ imati moćnici.

I što sad?

Ne treba čekati da nam to netko kaže. Sve aktivnosti su otvorene i sve je samo pitanje osobne inicijative - ne treba bježati od odgovornosti i prebacivati to na nekoga drugoga. Svaki put kada čujete poziv na akciju - odazovite se. Organizirajte svoju akciju. Napravite svoj plakat i izljepite svoj grad, mjesto, selo, školu... Razgovarajte i donosite svoje zaključke, nema smisla to ostavljati drugima, jer tko osim nas samih zna što nam uistinu treba?

Možda sve to neće promjeniti svijet, ali ćete barem znati da ste pokušali, da niste još jednom odmahnuli rukom i prepustili se.

Marko Strpić

Izvor