Najveći kupac u 2007. godini, kad je reč o realizovanim poslovima, jeste „Verano motors“ sa 360 miliona evra plaćenih za Robne kuće „Beograd“. U vrhu liste su austrijski „A-tek“, koji je za RTB „Bor“ ponudio 466 miliona dolara, i italijanska „Fondiarija“, koja je za DDOR „Novi Sad“ ponudila 219,95 miliona evra, ali novac za ove transakcije još nije uplaćen.

Tako je, praktično, Radomir Živanić Baja, vlasnik „Verano motorsa“, najveći kupac u 2007. u konkurenciji domaćih i stranih biznismena.
Putem tendera i aukcija Agencija za privatizaciju je u 2007. prodala 300 preduzeća, i u tenderima je najveća cena - 25 miliona evra - dobijena za kruševačku fabriku maziva „Fam“ (kupac je domaći „Petrobart“), a na aukcijama je to Rudnik „Kovin“ sa cenom od 16,1 miliona evra, koliko je platio bugarski „Kornikom“.

Nicović hoće „Muru“
Struktura kupaca je u 2007. izgledala ovako: devedeset odsto su domaći, a među 10 odsto inostranih ubedljivo prvi su Bugari. Ukupno su, naime, inostrane kompanije u 2007. na aukcijama i tenderima kupile 34 ovdašnja preduzeća, a od tog broja ravno 12 su kompanije iz Bugarske.
To su uz Rudnik „Kovin“, prehrambena industrija „Srbijanka“ Valjevo, leskovačka hemijska industrija „Nevena“ Leskovac, fabrika papira u Čačku „Božo Tomić“, ivanjički „Metalac“, kruševačke novine „Pobeda“, zatim niški „Vulkan“, pa nekoliko fabrika Mašinske industrije Niš...
Na listi domaćih kupaca, sa naravno neprikosnovenim prvim mestom Radomira Živanića Baje („Verano motors“), slede Đorđe Nicović, a uz rame s njim su vojvođanski kralj drumova i oranica Mile Jerković i zemunski biznismen Predrag Ranković Peconi.
Nicović („Irva“) je u 2007. kupio poljoprivredni kombinat „Bečej“, drugi po veličini u Srbiji, odnosno prvi posle državnog PKB, po ceni od 30,1 milion evra. Druga velika Nicovićeva kupovina u 2007. bila je konfekcija „Prvi maj“ iz Pirota sa cenom od 1,7 miliona evra. Bio je nameran da kupi od „Simpa“ i njihove „Si markete“, ali to nešto nije uspelo da se realizuje, a ovih dana je prostrujala vest da se sprema da kupi ni manje ni više nego slovenačku „Muru“.
Kada je reč o Miletu Jerkoviću i Predragu Rankoviću Peconiju teško je povući crtu i reći ko je pazario više. Jerković je, naime, dominantno pazario na aukcijama - kupovao društvena preduzeća od Agencije za privatizaciju, a Ranković je kupovao već privatizovana preduzeća.
Mile Jerković je direktno na svoje ili ime svoje ćerke Višnje, kupio na aukcijama samo u 2007. ravno 10 preduzeća. To su ili poljoprivredni kombinati ili autoprevozna preduzeća, a cena za sva ta preduzeća je oko 21 milion evra. Sva ih je, međutim, pazario na rate, sa otplatom na šest godina. Poznavaoci Jerkovićevog biznisa kažu da kada bi se sabralo sve što je u prethodnim godinama pokupovao, s plaćanjem, takođe, da bi zbirna suma iznosila preko 50 miliona evra. Kada bi mu se pokupovano zbrajalo u zemljišnom posedu to bil bilo bezmalo 20.000 hektara oranica. Za nastavak biznisa u 2008. moraće da pređe na plaćanje odjednom, ili da smisli nekog bočnog ortaka, jer po novom pravilu na rate jedan kupac može da pazari samo dva puta, odnosno samo dva preduzeća.

Manje domaćih biznismena
Predrag Ranković Peconi na svoje ime nije ništa kupovao. Čak se ni njegova matična firma „Invej“ ne vodi na njegovo ime, kao ni fabrika duvana „Monus“, kao ni dvadesetak preduzeća registovanih u zemunskoj ulici Aleksandra Dupčeka, gde mu je glavni ofis. Razlog zašto to tako radi Peconi sigurno ima, kao što ima sigurno razlog što se u 2007. koncentrisao na kupovinu već kupljenih firmi. Najveća transakcija „Inveja“ je u tom drugom krugu privatizacije bila kupovina od „Delte“ fabrike ulja „Sunce“ iz Sombora, zatim od Jovice Stefanovića Ninija fabrike keksa „Medela“ i beogradske farmaceutske kuće „Srbolek“, od investicionog fonda „Midlend“ beogradsko ugostiteljsko preduzeće „Stari grad“ (hoteli „Kasina“ i „Park“, pa restorani „London“, „Zlatni bokal“, „Kafe tatar“)... Koliko desetina miliona evra je Ranković, odnosno „Invej“ izbrojao za sve ove kupovine javnog podatka nema, jer u privatnim transakcijama nema obaveze saopštavanja cene. Okvirna suma kojom se barata u upućenim krugovima je oko 75 miliona evra.
Kada je reč o najvećim srpskim kapitalistima, uočljivo je da se njihov udeo u privatizaciji u 2007. drastično smanjio. Cinici će reći - već su kupili šta je valjalo.
„Cepter“ je, na primer, kupio samo „Centrotekstil“ i to u ortakluku sa Branislavom Grujićem („PSP farman“, Moskva). Drakulićev „Ist point“ malu zemunsku firmu „Ikaterm“, mada je u 2007. imao izuzetno velike planove upravo u privatizaciji: planirao je da kupi RTB „Bor“, „JRB“ i novosadski „Novkabel“, ali je prošao sa kandidaturom samo za „Novkabel“ (potpisivanje kupoprodajnog ugovora odloženo za prve dane 2008). Petar Matić je kupio samo BIGZ, ali tako dobro da mu je cena po kvadratu, iako je objekat na izuzetno dobroj lokaciji, ispala tek 170 evra. Miškovićeva „Delta“ je zvanično kupila od „Simpa“ samo dva objekta u Bujanovcu i Vranju. Miodrag Kostić je od Miškovića i Milana Beka kupio „Graneksport“, a iz druge ruke i „Beogradelektro“.

Izvor