Projekat ITER (Internacionalni Termonuklearni Eksperimentalni Reaktor) je započet 1985. godine uz učešće Sovjetskog Saveza (od raspada, Rusija je preuzela učešće), EU, Sjedinjenih Država i Japana. U međuvremenu iz projekta su izašle SAD, a neke zemlje su se uključile.

Paralelno sa ITERom biće izgrađeno i postrojenje za ispitivanje i razvoj materijala koji će biti u stanju da izdrže ekstremne uslove u fuzionim reaktorima, kao i demonstraciona elektrana DEMO, koja će generisati električnu energiju. Nakon DEMO-a planirana je gradnja prvog prototipa elektrane koja će proizvoditi električnu energiju za široku potrošnju.

ITER je reaktor tokamak tipa, što, ukratko, podrazumeva da će plazma unutar reaktora biti održavana u izuzetno jakom elektromagnetnom polju. Temperatura plazme će biti preko 100 miliona stepeni Celzijusa i proizvodiće 500 MW energije a reakcija će biti održiva do 500 sekundi (što je nekoliko stotina puta duže i jače od dosada najuspešnijeg eksperimenta). Prvo "paljenje" plazme se očekuje 2015. godine.

Planirano je da se na ITERu reše glavni problemi vezani za kontrolisanu proizvodnju fuzione energije, kao što su odnos unete i emitovane energije (Q vrednost) veći od 10 i tehnologija superprovodničkih magneta i daljinskog upravljanja pomoću robota, između ostalog. Mnogima će biti zanimljiva činjenica da će sistem za kontrolu plazme raditi pod Linuxom.

Ova vest je izuzetno bitna zbog činjenice da fuziona nuklearna energija predstavlja, koliko god za sada tehnološki problematična, jedini (ili bar jedan od retkih) ekološki održivih izvora električne energije na duge staze (radi se o stotinama, pa i hiljadama godina). Drugi ekološki prihvatljivi izvor predstavljaju podmorske hidroelektrane pogonjene plimom i osekom (neke su u procesu projektovanja i gradnje). Rasprava o neodrživosti/neprihvatljivosti solarne i energije dobijene vetrom prevazilaze okvire ovog teksta.

Glavne prednosti fuzionih elektrana je činjenica da za gorivo koriste izotope vodonika, koga na Zemlji ima u izobilju, praktična nemogućnost akcidenata sa širim posledicama (plazma je veoma nestabilna i gasi se sama ukoliko se optimalni uslovi poremete makar i na delić sekunde), kao i činjenica da je vreme poluraspada radioaktivnih materija koje se u procesu dobijaju i kojih je veoma malo (tricijum i neutronima ozračen oklop reaktora) nekoliko decenija, u poređenju sa fisionim elektranama gde vreme poluraspada dobijenih radioaktivnih materija iznosi nekoliko stotina godina. Još jedna bitna činjenica je da reaktori tokamak tipa iz tehnoloških razloga ne mogu biti iskorišćeni u vojne svrhe (proizvodnja i razvoj termonuklearnog oružja).

Naravno, vodeća organizacija buržoaskih ekologa morona - Greenpeace, se oglasila povodom ove vesti reagujući, naravno, negativno. Oni tvrde da bi ove silne novce trebalo pametnije utrošiti na gradnju ofšor farmi vetrenjača koje bi proizvodile 10 000 MW el. energije. Ono što Greenpeace ne shvata ili namerno izbegava da shvati je da kapitalističke sile imaju više nego dovoljno novca kako za izgradnju ITERa, tako i za izgradnju njihovih voljenih vetrenjača. Ono o čemu zaista treba razmisliti je prosta činjenica da SAD troše 180 milijardi dolara godišnje na okupaciju Iraka, i to uporediti sa "tričavih" 10 milijardi evra koje će biti potrošene u narednih 30 godina eksploatacije ITERa. Jasan zaključak je da umesto Greenpeacevog jurcanja po poljanama i sabotiranja naftnih platformi firmi koje ne plaćaju reket ovim "vrlim ekolozima", treba krenuti u beskompromisnu klasnu borbu za uništenje države i kapitalizma. Tek tada će se moći otpočeti sa stvarnim rešavanjem ekoloških problema ove napaćene planete.

Svaka borba za očuvanje okoline a bez borbe protiv države i kapitalizma, dakle bez borbe za slobodno, anarhističko društvo, predstavlja samo pokušaj uklanjanja simptoma, nešto nalik davanju morfijuma osobi koja boluje od raka nebi li joj se ublažili bolovi.


Korisni linkovi: