piše Vladan Vukliš

Majska revolucija 1968. izazvala je veliku čistku. To je bila revolucija mladeži, i ne samo studentske nego i radničke mladeži koju s ovom studentskom veže isti uzrast i zajedničko otuđenje. ... Oružje joj je bila neposredna akcija, odlučna ilegalnost, zaposjedanje radnih mjesta; nije oklijevala da okrutnosti represivnih sila suprotstavi revolucionarnu okrutnost; sve je dovela u pitanje ... htjela je biti anonimna i kolektivna; u nekoliko tjedana munjevito se izvježbala u neposrednoj demokraciji, u dijalogu s tisuću glasova, u saobraćanju svih sa svima.

Danijel Geren, Anarhizam


Berkli, Londonska škola ekonomije, Strazburški skandal, Proljeće, tenkovi u Pragu, student koji se javno zapalio, pokolj u Meksiku, podignute pesnice na olimpijskom postolju, slike okupiranih tvornica pod crvenim zastavama i predsednik koji bježi iz zemlje. Prizori su beskrajni. Godina 1968. zaslužuje čitavu knjigu, bilo da govorimo „samo“ o Francuskoj, bilo o svim žarištima, i mogla bi se pohvaliti ne samo pozamašnom literaturom, nego i inspiracijom koju stvara stalno iznova, svakim pomenom navlačeći sve veći oreol istorijsko-dijalektičke misterije. Mnogi se pitaju otkud takva „eksplozija“, zašto se sve desilo baš tad, zašto se tako brzo završilo, da li će se ponoviti i da li će teći istim tokovima. Naravno, nema smisla upozoravati da su njene istorijske okolnosti otišle u nepovrat, ali ispod površine izviru uvijek legitimna pitanja. Isto tako, bilo bi nam potrebno mnogo prostora da bi opisali svako žarište i svaki relevantan događaj iz te godine. Zato ćemo se ovdje najviše skoncentrisati na događaje u Francuskoj, gdje ćemo dati detaljniji prikaz, ali ćemo u isto vrijeme držati do šireg konteksta, opisujući atmosferu koja je prethodila revolucionarnoj 1968.

Povratak divljeg štrajka

Kada je civilizacija prešla u drugu polovinu dvadesetog vijeka, sa stanovišta slobodarske promjene svijeta, činilo se da je čitavo čovječanstvo zagazilo u novo „mračno doba“. Blokovska podjela planete, u kojoj se nazirao staljinistički monolit sa jedne, a makartijevska antikomunistička vizija „demokratije“ sa druge strane, bila je dokaz kako je slobodarska alternativa postojećim sistemima ugušena, ili makar potisnuta u tihu anonimnost. Poslijeratni svijet se nakon teških razaranja upustio u vrtoglav napredak i razvoj, pomognut dugoročnim investicijama, učešćem države i naprezanjem proizvodnih snaga. Mnogi politički aktivisti i mislioci su prešli u tabor etatizma, bilo da su podržavali „realni socijalizam“ istoka, ili reformističku praksu kejnzejanskih „liberalnih demokratija“ zapada.

Za većinu ljudi na planeti, ova slika je bila poprilično siva. Mnogi su živjeli u kolonijalnim ili post-kolonijalnim područijima, ili su bili zarobljeni na „dubokom jugu“ SAD-a. Oni koji su se mogli smatrati „srećnijim“ – stanovnici Francuske, Italije, Engleske – upali su u mehanizme potrošačkog društva koje je veliki broj stanovnika izvlačilo iz onesposobljenog sela i slalo u diktaturu robe i rentijera. U Francuskoj se postotak zemljoradnika smanjio sa 30% (1950.) na 16% (1967.). Državne i privatne korporacije radile su punom parom, i kada je konzervativni general De Gol došao na čelo nove, „Pete Republike“, politika pritiska na radničku klasu omogućila je francuskoj buržoaziji profitne stope veće od ogromnih 30%. Alternativa poslušnosti i konformizmu kao da nije postojala; katoličke sindikalne birokrate bile su veći branioci sistema i svog posredništva u njemu, nego li fiktivnih „radničkih prava“; „komunistički“ sindikalci su, sa svoje strane, igrali ulogu branitelja interesa „komunističkih“ partija, spoljno-političkih agenata Kremlja.

Ali 1968. nije iskočila iz ove praznine. Njoj je prethodilo dugotrajno buđenje koje je nastupilo na svim frontovima, buđenje koje je postalo odlika „buntovnih“ šezdesetih. Vrijedi pomenuti da su i same pedesete već obilježene inicijativama za promene, bilo da su se završavale otvorenim revolucionarnim ustancima proletarijata – Istočna Njemačka (1953.), Poljska i Mađarska (1956.) – bilo da su usmjeravane u „mainstream“ reformizam – kao pokret protiv segregacije u SAD. Ali šezdesetih i „stabilne“ zemlje bivaju pogođene socijalnim previranjem. Već 1962. počinju masovni štrajkovi u najvećoj fabrici na svetu (FIAT), a njih prate dugotrajni štrajkovi asturijskih rudara u fašističkoj Španiji, dok u Britaniji „shop stewards“ pokret organizuje serije „divljih“, ilegalnih štrajkova, koji dominiraju britanskom privrednom scenom. Francuska radnička klasa prati svjetske tokove: nasilni štrajkovi rudara i ubistvo 8 transportnih radnika od strane policije, kada se sindikalne birokrate kukavički povlače, raspršavaju sve iluzije o „miroljubivom“ kapitalizmu „sa ljudskim licem“. Mržnja prema sistemu se svakom novom konfrontacijom vraćala u svijest ljudi. Ali ovo buntovničko raspoloženje nigde nije bilo tako jako kao na fakultetima – među studentskom omladinom.

Studentska pobuna

Novi fakultet je bio izgrađen na novom, razvijenom, birokratskom kapitalizmu, koji je svoj uspon ostvario u godinama posle rata. Čitavo visokoškolsko obrazovanje je iz kluba za elitnu omladinu pretvoreno u serijskog proizvođača ljudskih zupčanika u komplikovanom mehanizmu podjele rada. Zbog potrebe za sve većom armijom „belih kragni“ – tehničara, učitelja, sekretara, pravnika, službenika, novinara, istraživača – masa studenata je brojčano rasla i do deset puta, čime je obuhvaćen sve veći broj ljudi iz „srednje“ i „niže“ klase. To je značilo i promjenu u klasnoj strukturi visokog obrazovanja, što je imalo i eventualne političke posljedice.

Pedesetih godina dolazi do uspona „studentskog sindikalizma“ zbog UNEF-ovih (socijalistički studentski sindikat) kampanja protiv rata u Alžiru i Vijetnamu. Iako je politička svijest bila na niskom nivou, rukovodstvo UNEF-a se moglo pohvaliti članstvom od 90.000 ljudi (među 550.000 studenata). Naravno, glavni motiv za podršku studentskom sindikatu je bio strah od regrutacije: kada pitanje rata više nije bilo aktuelno, „studentski sindikalizam“ se, shodno svojoj posredničkoj prirodi, našao u naglom opadanju, i studentska masa je ponovo zapadala u stanje apatije i duhovne praznine.



Ali promjena se polako naslućivala. Kako se radnička klasa budila iz konstantnog mirovanja i ulazila u avanture divljih štrajkova, grupe koje su propagirale slobodarsku verziju socijalizma osvajale su sve veći broj čitalaca i učesnika u diskusijama. Najvažnija grupa ove vrste u Francuskoj, pored I.C.O. (Informations et Correspondance Ouvrieres) i Socialisme ou Barbaire (Socijalizam ili Varvarstvo), bila je, naravno, Situacionistička internacionala (SI), osnovana 1957, zalaganjem radikalnih umjetnika i revolucionarnih slobodarskih mislilaca. Ova grupa je šezdesetih godina vješto i rječito razradila radikalne stavove i koncepcije, oštro je kritikovala SSSR kao oblik kapitalizma (državno-birokratski) a svoju teoriju je izvlačila iz iskustva borbe međunarodnog proletarijata prethodnih decenija, gdje je španska revolucija 1936. predstavljala „najnapredniji izraz proleterske snage ikad ostvaren“. Takođe su bili izuzetno kritični, u veoma ciničnom maniru, prema većini „revolucionarnih“ ideologija u to doba.

Pored mnogih političkih grupa među studentskom populacijom – trockista, maoista i anarhista svih boja – koje su se trudile da apatičnu studentsku masu povedu za sobom, ironično, situacionistička agitacija je imala najteže posljedice (iako nije bila direktno uperena prema studentu, tom „stoičkom robu“). U decembru 1966. na univerzitetu u Strazburu, simpatizeri SI, gotovo slučajno izabrani u lokalnu centralu UNEF-a, „spiskali“ su 5.000 franaka iz budžeta sindikata da bi odštampali 10.000 primjeraka Bede studentskog života, knjižice koju su napisali uz pomoć situacionista Mustafe Kajatija i Gi Debora. Taj pamflet je oštro napao sve elemente buržoaskog društva i patetičnu ulogu studenta u njemu. Kao rešenje izložio je borbu za ponovnu reafirmaciju proleterskog pokreta i njegovih neprevaziđenih ciljeva: potpunog samoupravljanja celokupnim životom kroz direktnu revolucionarnu demokratiju radničkih saveta. Ovi događaji, poznati pod imenom „Strazburški skandal“, kao da sami sebi nisu bili dovoljni: sudski proces je svemu donio još veći publicitet. O čitavoj stvari se pričalo, pamflet se čitao, a cijele godine trajala je inkubacija ideja i sentimenta što ga je SI tako dugo pokušavala plasirati.



Konsekventno, agitacija se prelila u otpor. Štaviše, već je dobila međunarodni kontekst. Studentski bunt koji je započeo na Berkliju 1964, širio se na sve važnije univerzitete: Milano, Torino, London, Zapadni Berlin, Varšava, Madrid... U Francuskoj val konfrontacija počinje na univerzitetu Nanter, u radničkom predgrađu Pariza; nakon štrajka 10.000 studenata zbog uslova života u studentskim domovima, poslije čega dekan Grapin poziva CRS (policija za razbijanje nereda), petoro studenata formira grupu „Enragés“ (Besni) i izjavljuju da se slažu sa ciljevima SI. Agitacija, diskusije i okupacije prostorija se ponavljaju, i sa svakim novim sukobom i ulaskom CRS u fakultetske prostorije studentska masa se dalje radikalizuje. Ubrzo, 142 radikalnih studenata okupira Rektorat i osniva grupu „22. Mart“ (1967.) sa platformom „zajedničke akcije“. Grapin 29. marta uvodi CRS i zatvara univerzitet, a policija hapsi Danijela Kon-Bendita, jednog od vođa grupe. Sve radikalne organizacije u Nanteru reaguju: 3. maja 500 studenata se okuplja pred Sorbonom (Latinska četvrt, lijeva obali Sene). Ministar obrazovanja Pejrefi naređuje zatvaranje i tog univerziteta, a CRS pri izvršavanju naloga izaziva sukob sa studentskom masom.

Naredni dani vidjeli su najdramatičnije momente koje je Pariz doživio nakon oslobođenja 1945. Tretman studenata od strane policije u kojoj je većina Francuza vidjela oruđe degolističkog paternalizma, izazvala je žestoke reakcije, ne samo kolega studenata, nego i profesora. UNEF i SNE (sindikat prostvenih radnika) pozvali su na „neograničen štrajk“. Agitacija je dosegla neviđene razmjere: tih dana je podijeljeno preko pola miliona letaka. Nakon 6. maja u čitavoj Latinskoj četvrti dižu se barikade, a u noći 10. na 11. maj – „Noći barikada“ – odigrala se najžešća bitka između studenata i policije. Danijel Kon-Bendit, Žak Savežo (UNEF) i maoista Alan Gesmar (SNE) govoreći satima pred novinarima – dok milioni Francuza slušaju izvještaje – postaju „radio zvijezde“.

U „Noći barikada“ drugačiji vjetrovi su počeli duvati Francuskom. Radnici, bilo mladi ili stari, koji su slušali radio prenose zanemarili su uobičajenu viziju studenta: razmaženog bogataškog deteta koje će im jednog dana naređivati na poslu. Mladići i djevojke su prevrtali automobile i od izvađene kaldrme pravili barikade, dok su stanovnici Latinske četvrti tim istim „izgrednicima“ donosili vodu, hranu i nudili sklonište. Riječ „solidarité“ je ponovo dobila na značenju. Mladi radnici su spontano dolazili u okupirane ulice i pomagali studentima.

Sindikalna i partijska mašinerija se morala pokrenuti. Situacija koju je stvorila pobunjena omladina mogla je označiti i ono što Geren naziva „čistkom“ – ako bi sistem kao celina bio doveden u pitanje, takođe bi se sindikalni i partijski birokratski giganti našli pod velikim znakom pitanja. Zato su morali reagovati zajedničkim snagama: u subotu 11. maja, predstavnici tri najveća sindikata, CGT, CFDT i FO, dogovorili su se o pokretanju jednodnevnog generalnog štrajka i masovnih demonstracija za ponedeljak, 13. maj.

Inače ovi sindikati su okupljali 20% od ukupno 15 miliona radnika i radnica. Glavna aktivnost ovih sindikata bilo je takmičenje za glasove za „radničke komitete“ (tj. sindikalne parlamente), birokratska pregovaračka tela u industriji. Najveći od njih, CGT, bio je pod kontrolom Komunističke partije Francuske (PCF). Njen odnos prema pomenutim događajima slivao se u uobičajen staljinistički kliše: PCF je za prethodne „incidente“ jednako optužila i vladu i „grupice avanturista“, „ultralevičara“, koji su inače „primernu“ omladinu zavodili svojim „ekstremizmom“. Studentsku populaciju uopšte nije smatrala dostojnom političkog i sindikalnog truda, ali se osjetila ugroženom novim dešavanjima. Cilj PCF i njene sindikalne filijale bio je sledeći: kooptirati postojeće nezadovoljstvo u zemlji, izazvano studenskom pobunom, i kanalisati ga u precizno usmjerene rute, gdje bi se učvrstila pozicija CGT prema ekonomskim, a PCF prema političkim strukturama, naime, industrijskim komitetima i parlamentu. No, ni sami studenti, kao ni partijski funkcioneri, nisu mogli sanjati o masovnosti i snazi najavljenih demonstracija. U nedelju 12. maja premijer Pompidu je iz Afganistana javio da će se policija povući sa Sorbone.

Narednog dana, 13. maja skoro milion ljudi je izašlo na ulice Pariza. U neprekidnu reku učesnika slile su se kolone radnika koje su krenule iz velikih pariskih fabrika i kolone združenih studenata i nastavnika. Nećemo ovdje podrobno opisivati atmosferu tog dana, ali ćemo napomenuti ono što je najbitnije. Naime, u toj objedinjenoj masi ljudi mogla su se razlučiti dva suprotna socijalna programa; na čelu jednog se nalazila PCF sa svojim skandalozno konformističkim parolama „Branimo kupovnu moć“ i „Novac, ne palice“; na čelu drugog nalazili su se studenti i mladi radnici koji su zahtijevali potpunu promjenu društva uzvikujući „Vlast radnicima“ i „Vlast je na ulici“. Toga dana računalo se da je trijumfovala prva opcija: sa 10.000 partijskih aparatčika i sindikalnih redara koji su formirali ljudske lance i kordone ne bi li mase demonstranata usmjerili u željenom pravcu, PCF je pokušala potisnuti sve „neodgovorne elemente“. Donekle je i uspjela: redari su napadali studentske aktiviste koji su ljude pozivali na masovne sastanke ili dijelili letke sa revolucionarnom propagandom. Nakon završenog defilea u ulici Rošo, ljudi su se okretali i zaputili kućama. Studenti su ušli u izpražnjenu Sorbonu a radnici su sjedali na tramvaje i polako napuštali centar grada da bi sutra ujutro otišli na posao. Činilo se kao da je sve gotovo.

Mi okupiramo

Kada su studenti okupirali Sorbonu na krovu su se zaviorile dvije zastave: crvena i crna. Te noći opšti zbor studenata, „Assemblée Générale“ (AG), u najvećem amfiteatru se konstituisao kao vrhovno telo univerziteta i proglasio za „revolucionarni centar“. Iako su studentsku populaciju delile dvije tendencije, jedna više revolucionarna (koja je težila uspostavi ove ili one vrste „socijalizma“) a druga radije reformistička (koja je glavnog krivca za stanje u društvu vidjela isključivo u vladi De Gola), atmosfera koje je preovladala bila je izrazito revolucionarna. Amfiteatri i učionice zauzeti su od strane raznih grupa koje su držale predavanja socijalne tematike, a hodnici i plato su bili prekriveni situacionističkim sloganima („Mi ne tražimo ništa, mi okupiramo“, „Ne konzumirajte Marksa, živite ga“, „Vlast mašti“, „Budi realan, učini nemoguće“ itd.) i revolucionarnom literaturom. Proglas koga je izglasao AG te noći izjavljuje da se to telo posvećuje „potpunoj subverziji društva“ a univerzitet se otvara za sve one koji bi se pridružili njegovom radu. Istina, da je Sorbona ostala izolovan slučaj, i ta „revolucionarna“ epizoda bi se vrlo brzo završila – bilo intervencijom države, bilo unutrašnjom dinamikom. Ali nije: u Francuskoj su izvanredni događaji tek nastupali.

Masovna akcija radničke klase započinje u gradu Nant, na zapadu Francuske, bez direktne veze sa proteklim događajima. Nant je inače u birokratskoj terminologiji bio poznat kao „crveno područije“, gdje sindikalne birokratije nisu imale dovoljan uticaj među radništvom (a studenti iz lokalnog UNEF-a su podržavali SI). Lokalna sekcija sindikata „Force Ouvrière“ (FO) sa svojim famoznim sindikalnim organizatorom Aleksandrom Eberom, imala je svojeglavo držanje u odnosu na nacionalnu federaciju. Bilo je poznato da su transportni radnici u Nantu podržavali revolucionarni sindikalizam, a na nekoliko radnih mjesta grupe klasnih anarhista i trockista tvorile su jezgra FO, i uprkos brojčanoj manjini, FO je često u preduzećima izvodio uticajne manjinske akcije. Tako je bilo i u velikoj avionskoj tvornici „Sud Aviation“. Nakon prijedloga o osnivanju štrajk komiteta direktno odgovornog zaposlenima i izglasavanja polučasovnih zastoja svakog utorka, tog, 14. maja, polusatni zastoj se produžio u potpun prekid rada. Mlađi radnici su osjetili da to nije dovoljno, pa su svih 2.800 radnika nagovorili na okupaciju: zaposleni su upravu preduzeća zaključali u kancelarije i preko razglasa puštali „Internacionalu“.

Kada je vijest o okupaciji u Nantu došla do radnika Renoa u Kleonu, akcija se prenijela, i još jedna fabrika se zatekla okupiranom. Vijesti su se širile velikom brzinom. 16. maja desetak fabrika širom Francuske bilo je u štrajku, i najveća, „Renault Billancourt“ u Parizu, sa 23.000 zaposlenih. Do 20. maja čitava avionska, pomorska i ostala teška industrija, sa željeznicama, školama, poštama našla se u štrajku, zajedno sa pozorištima, stručnim firmama i državnom televizijom (novinari su odlučili okupirati da bi objektivno izvještavali o štrajku koji je preplavio zemlju): 9 miliona ljudi bilo je ujedinjeno zajedničkim poduhvatom.

Vratićemo se podrobnijem izvještaju čim odgovorimo na pitanje koje se automatski postavlja: ko snosi odgovornost za pokretanje štrajka? Sindikati? Nikako. Tek što je umišljeno „riješila“ pitanje razvodnjavanja nezadovoljstva prelivenog u „Noći barikada“, birokratija CGT i PCF se naša suočena sa najvećim divljim štrajkom u istoriji čovječanstva. Mladi radnici su pokretali akcije i nagovarali starije da im se pridruže; teško da je bilo pokušaja da se birokrate uključe. Oni su sami istrčavali iz svojih udobnih kancelarija tek da bi zatekli stvari koje su otišle „predaleko“ – ali još ne izvan njihovog dometa. Birokrate su veoma brzo reagovale na razvoj događaja: kada je bilo jasno da se štrajk ne može zaustaviti – a tako je bilo svugdje – rukovodstvo CGT-a bi preuzeo odgovornost za „pokretanje štrajka“ i u dogovoru sa ostalim sindikatima se radilo na formiranju birokratskih štrajkačkih komiteta, izvan domašaja baze, koji bi ispostavili proste zahtijeve, obično o povećanju plata. PCF je odmah mobilisala svoje armije aparatčika da sabotira najveću opasnost: povezivanje revolucionarnih studenata sa radnicima u štrajku. Kada je povorka studenata iz Sorbone došla pred fabriku „Billancourt“ zatekla je katance na kapijama koje su postavili redari i mladiće u obližnjim kafićima koji su im pričali o klimavom držanju tzv. „komunista“. Partijska štampa, kada nije lagala o svojim grandioznim poduhvatima, klevetala je o „ultraljevici“ i „anarhiji“ ili je jednostavno ćutala (okupaciji u Nantu l’Humanité je posvetio 7 uskih redova u središnjim stranicama).

Divlji generalni štrajk

Za nekoliko dana sve se promijenilo. Čeljusti masovnog štrajka su obuhvatile državu: iako je nisu samljele u smrtonosanom stisku, dah socijalne revolucije se već mogao osetiti. Predsjednik De Gol je krišom napustio zemlju i otišao u pravcu Zapadne Njemačke. Policija se povlačila; njuške iz CRS-a se nigdje nisu mogle vidjeti i nije bilo šanse da se ponovo uspostavi kontrola nad radnim mjestima. Svi su bili zahvaćeni ushićenjem. Štrajk je bio apsolutan. Učenici su okupirali škole. Arhitekte su zauzele svoje kancelarije i izjavile da ne žele da rade pod uslovima gdje se njihove sposobnosti iskorištavaju za stvaranje profita. Doktori su zauzeli bolnice i besplatno nudili svoje usluge; medicinski fakultet, obično prebivalište najteže malograđanske reakcije, zatvoren je od strane studenata koji su podržali doktore u štrajku. U psihijatrijskoj bolnici Sveta Ana napravljen je istoriski presedan: radnici su u svoj štrajkački komitet primili predstavnike pacijenata. Tu je i autorov omiljeni primjer: radnici fabrike „Shlumberger“ štrajkovali su ne zbog sebe, nego da bi radnicima iz susjedne tvornice „Danone“ bili ispunjeni zahtijevi.

No, štrajk nije istovremeno značio paralizu društva. Sveukupna socijalna aktivnost i interakcija tih dana nadmašila je rekordne razmjere djelatnostima koje se u uobičajeno vrijeme teško mogu zamisliti. Istovremeno, mnoge stvari su bile neočekivano izvrnute; osobe koje su kroz život prolazile bez interesa i opredjeljenja mogle su osjetiti kako u centru zbivanja glasno iznose najsmjelije stavove. Suprotno, mnogi „aktivisti“ u neočekivanim okolnostima nisu bili sposobni ni za šta osim za lupanje u svoje izlizane doboše „boljševizma“, ili „slobode“. Sorbona je već prvih dana štrajka zapala u sektaške obračune i „rekuperacije“ – René Viénet (Enragés et situationnistes dans les mouvement de occupations, Paris 1968.) opisuje kako je izabrani Okupacioni komitet, nakon što je uspješno objavio nekoliko kominikea (u jednom poziva na „neodložno formiranje radničkih savjeta“), na kraju rezignirano napustio univerzitet pred nasrtajima „raznih Krivina i Kraveca“ koji bi nametali svoju partijsku „liniju“, i pridružio se radu jednog od stotine akcionih komiteta. A ovi su bili potpuno nova pojava: dok su na Sorboni držani govori do svanuća, studenti na univerzitetu „Cencier“ odlazili su rano u krevet da bi ujutro uzeli učešće u radu tih akcionih komiteta – slobodnih radnih grupa koje su formirali ljudi iz određene fabrike ili kraja kojima bi studenti pružali pomoć: akcioni komiteti su distribuirali letke, pomagali u zaštiti blokada i organizovali dostavu hrane u okupirane tvornice. I drugi su pomagali. Novinari postaje ORTF snimili su milje materijala, dok su umjetnici putem „popularnih radnionica“ napravili 350 različitih postera revolucionarnog i kritičkog sadržaja štampanih u preko 100 hiljada primjeraka.

Tokom štrajka počele su se usvajati i nove navike. Kako su banke prestale sa radom, ljudi su se navikavali na činjenicu da nema novca – a da uprkos tome i dalje žive, hrane se, odmaraju i komuniciraju – a ovo poslednje imalo je subverzivan efekat. Sa prekidom svakodnevnog života u mehanizovanom društvu, ljudi su, okupljeni u grupama, pričali o svojim životnim frustracijama, i suština sveukupnog otuđenja je izlazila na videlo.

Već je spomenuto da su birokrate ostvarile određen uticaj nad događajima, kočeći dalju eskalaciju. Zaista, na mnogim mjestima situacija je bila pasivna. Ali bilo je izuzetaka. Na pojedinim mjestima došlo je do nastavka proizvodnje pod radničkom kontrolom. U nuklearnoj elektrani u Sakliju nakon odlaska uprave 83% zaposlenih (od 7.000) izabralo je Centralni štrajk komitet od 28 ljudi: samo 5 je predstavljalo sindikate, 15 tehničke radnike a 8 propratno osoblje. 80% glasalo je za nastavak rada bez uprave – tj. „samoupravno“.

Ovi kolektivistički eksperimenti su bili najplodniji u Nantu. U „Sud Aviation“ pogonima (gdje je sve počelo) štrajk komitet je izabran na barikadama. Segi, generalni sekretar CGT-a, morao je reagovati povodom zatvaranja uprave: poslao je svog čovjeka koji je uspio organizovati inter-sindikalno glasanje, uz pomoć drugih birokrata, da bi direktor Duvošel bio pušten iz pritvora. U luci i brodogradilištu „ABC“ štrajk komitet je organizovao isplate i prehranu. Jedan militant objašnjava: „Htjeli smo dokazati da smo sposobni, pa da stoga i imamo pravo, upravljati sredstvima za proizvodnju. U tome smo i uspjeli.“ Kada se situacija zagrijala u čitavoj zemlji (24. maja) Nant je doživio nekoliko dana „narodne vlasti“: policija je protjerana, postavljene su blokade na ulazu u naselja, organizovani lokalni komiteti (prvo u radničkom naselju Batinjol – počelo je od snabdijevanja okupiranih preduzeća potrepštinama); zalaganjem članova FO (a protivljenjem CGT-a) izabran je Centralni štrajk komitet za Nant, koji je uz pomoć dva poljoprivredna sindikata organizovao opskrbljivanje grada hranom i sve potrebne usluge (jaslice, prevoz). U brodogradilištu je postavljen veliki natpis koji je glasio: „Veliko povećanje plata bez promjene u ekonomskoj i političkoj sferi = povećanje životnih troškova i povratak u siromaštvo za nekoliko mjeseci.“ „Nemoguće“ se po svemu sudeći događalo.

Uskrsnuće Države

Vrtoglava brzina dođaja i njihov neočekivan naboj sa sobom su nosili kako vrtoglavicu tako i zbunjenost. Iako je Le Monde pisao o „vaskrsnuću slobodarske struje marksizma“ nije bilo jasno kojom trasom je valjalo dalje redati pločnik samooslobođenja. Mnogi učesnici su bili neiskusni u stvarima gdje su sami imali donositi odluke i nagovarati druge da učestvuju; većinu je držala uobičajena životna inercija pa su čekali da ih „Pokret“ i događaji „ponesu dalje“, ne shvatajući da su upravo oni ti koji grade događaje i kretanja. Kad se čitava stvar bude završila, proći će još puno vremena prije nego što ljudi u potpunosti shvate težinu svog učešća.

U početku je još vladala vrtoglavica. Kada je De Gol 24. maja izašao na radio (na TV nije mogao: novinare nije zanimalo ono što je imao da kaže) da saopšti zemlji, u potpuno senilnom maniru, kako planira raspisati referendum, niko nije obratio pažnju. Da ironija bude veća, belgijski štampari su odbili praviti glasačke listiće – u solidarnosti sa Francuzima. Niko nije obraćao pažnju ni na besmislene rasprave u parlamentu dva dana ranije. Tog dana je, ipak, nastupila turbulencija. Dok je De Gol govorio na radiju policija je morala sprovoditi mirnu povorku CGT-a van centra grada – koga je i dalje čuvala – da bi se te večeri suočila sa masom bijesnih studenata i drugih pridošlica koji su željeli spriječiti deportaciju uhapšenog Kon-Bendita: sukob se produžio do kasno u noć kada su demonstranti pokušali zapaliti berzu. Odbijeni iz centra, učesnici „Druge noći barikada“ su rasturili dvije policijske stanice („Odéon“ i „Rue Beaubourg“) prije nego što će se bezbjedno povući na lijevu obalu Sene. Isti dan masovni sukobi sa policijom u Lionu kulminirali su pogibijom policijskog zapovjednika koga je pregazio kamion. Čitava zemlja se naelektrisala, dok je Nant sa svojim narodnim eksperimentom stajao na vrhu događaja.

Nova kriza je ujedinila strukture sistema. Država i birokrate zadrhtali su pred mogućnošću opšteg ustanka. Predstavnici sindikata i poslodavaca sastali su se25. maja u ulici Grenel – bilo bi preterano ovaj sastanak nazvati „pregovorima“. Branitelji poretka sastavili su mirovni plan koji je trebalo nametnuti zemlji, lažnu pobedu koja je u sebi krila još teže okove. Šta je to tačno „izboreno“ u ulici Grenel? Povećanje minimalne nadnice za 35% a sveukupno za 10% uz sistematizaciju (u zavisnosti od zaposlenja), i to podrškom CGT-a, protiv koga su socijalisti iz CFDT tražili ujednačena povećanja (bez sistematizacije). Šta je garanovalo ove dobiti? Ništa. Nije postojala ni jedna klauzula vezana sa inflaciju, a o drugim pitanjima kao što su sigurnost rada i sindikalna prava nije bilo ni reči.

Ujutro 27. maja Segi je otišao u „Billancourt“ i u maniru birokratskog idiota očekivao je aplauze. Kada je saopštio „dobiti“ – bio je izviždan. Srećom, na stolu je bila klauzula da radnici moraju prihvatiti ponuđeno, u suprotnom sindikati ne snose odgovornost. „Kvantitativni“ zahtijevi su odbijeni – sada je bilo jasno da je štrajk politizovan; država nije uspjela da se povrati. Ta tri dana su visila u zraku. Svjesna opasnosti od propasti degolizma, do koga je svaku revoluciju mogla poraziti ulogom lojalne opozicije – ali nije bila sigurna za poslije – PCF se morala kladiti na stranu kojoj je uvijek tvrdila da pripada – na „ljevicu“. Na stadionu „Charléty“ okupio se sav otpad parlamentarne ljevice ispred UNEF-a, PSU, CFDT-a i Miteranove „Federacije“, da bi pozivima na „jedinstvo“ pokazao kako već u svojoj političkoj mladosti pati od teške senilnosti. Dva dana nakon toga, 29. maja, PCF organizuje masovne demonstracije u Parizu pod parolom „Adieu, de Gaulle!“ i traži „Narodnu vladu“.

To je bila tačka, ne od koje bi krenulo ispunjavanje tih praznih parola polovičnog sadržaja, nego konačan rasplet u dvije moguće krajnosti. Jedna je bila opisana na letku situacionističkog Savjeta za održavanje okupacija deljenom u desetinama hiljada primjeraka: „Radnici koji su već odbili smiješni dogovor sa vođama sindikata otkrili su da ne mogu „pobijediti“ u okvirima postojeće ekonomije, nego da moraju uzeti sve kroz transformaciju celokupne ekonomske osnove po svom nahođenju. Šefovi ne mogu platiti više; ali mogu nestati. ... Jedina alternativa tome je povratak pasivnosti i gledanju televizije.“ (Obraćanje svim radnicima, 30. maj) Međutim, druga krajnost se kao spektar nadvila nad zbunjenom masom, ne skrivajući svoje poteze.

De Gol se prenuo. Izdao je novo saopštenje, s tim da je ovaj put bio jasan kao nikada prije: ili će zemlja prihvatiti nove izbore u junu, ili će utonuti u građanski rat. Trupe od poverenja su već bile raspoređene oko glavnih gradova, a 30. maja organizovane su degolističke demonstracije na Jelisejskim poljima kao podrška vladi i predsedniku. „Presrećni staljinisti su se bez problema suzdržali od pozivanja na produžetak štrajka kojim bi se srušio stari režim. Rado su pristali na izbore, bez obzira na to šta bi oni za njih značili.“ Preuzimamo zaključak: „De Gol je spasio staljiniste od prospekta „narodne vlade“ u kojoj bi njihova uloga neprijatelja radničke klase bila u potpunosti očigledna.“ (René Viénet, ibid.) Dok su manja radna mjesta u kojima nije postojala povoljna mogućnost otpora napuštala štrajk, dok je CRS izolovao veća fabrička postrojenja da bi silom izbacio radnike i uvodio vojne tehničare, dok je na nekoliko mesta dolazilo i do pogibija tokom sukoba, CGT je izdavao potpuno kriminalna saopštenja: „Egzekutiva smatra da su suštinski zahtijevi ispunjeni i da je u interesu radnika da se vrate na posao. Pored toga ... Ovi izbori će omogućiti radnicima da iskažu svoje težnje za promjenom i da produže i potvrde pobjedu koju su izvojevali.“ (citirano u Andre Hoyles, General Strike: France 1968, London 1969.)

Ali nije bilo lako. „Uprave nije bilo dvije sedmice a tvornica i dalje radi. Ne trebaju nam oni da bi proizvodili struju“ objašnjava radnik u „EDF Cheviré“. Iako je mnogima bilo teško odgovoriti na „Šta dalje“, bilo je daleko teže prihvatiti povratak na prethodno stanje. Uprave i sindikati su organizovali tajna glasanja o prekidima štrajka u kojima su falsifikovali rezultate. Ova glasanja su davala legitimitet za upotrebu sile. Konačno, vlada se osjetila dovoljno jakom pa je dekretom od 13. juna zabranila sve ekstremno-ljevičarske grupe, uključujući „22. Mart“. U zemlju su se vraćale fašističke grupacije, a Sorbona se imala isprazniti u roku od 48 sati. Povrh svega, l’Humanité je aplaudirao „pobedonosnom nastavku rada“. Rezultati izbora, u kontekstu svega što se odigralo, ne predstavljaju iznenađenje: obnovljena i odlučna desnica odnijela je pobjedu nad ljevicom koja je bila u raspadu i prije nego što se ujedinila.

* * *

Ukratko, šta nas uči 1968. u Francuskoj? Sa jedne strane, ona je srušila nekoliko mitova; prvo, mit o „integraciji radničke klase u sistem“. Nasuprot svim iluzijama o nestanku revolucionarne klase, i uprkos svim konfrontacijama koje je proizvela studentska populacija, ostaje dokazano upravo ovim zbivanjima da je jedina klasa sposobna zadati udarac kapitalizmu ona koja proizvodi sva bogatstva na kojima taj sistem počiva. Drugo, srušen je objektivistički mit prema kome delovanje „ekonomskih zakona“ proizvodi krize koje su ključne za pobune. U Francuskoj šezdesetih nije bilo onoga što se naziva „pad profitne stope“: nakon povećanja nadnica za 12% u prosijeku cijene su porasle tek za 6%, čime profit nije bio dubinski oštećen. Uprkos „stabilnosti“ sistema, radnička klasa je izvela najveći generalni štrajk u svojoj istoriji.

Sa druge strane, dobili smo lekciju o strategiji. Prvo, vidjeli smo da štrajk ne počinje tamo gdje je sindikalna birokratija bila jaka, nego tamo gdje su radnici imali autonomiju i praktično iskustvo. Tamo gdje je to praktično iskustvo, u kombinaciji sa političkom svijesti, bilo najsnažnije, na tom mjestu događaji su otišli najdalje. Suprotno tome, štrajk je bilo najlakše slomiti tamo gdje nije bilo radikalno politizovanih radnika. Ono što je prvenstveno nedostajalo radničkoj klasi Francuske bila je klasno-borbena organizacija ukorijenjena na radnim mjestima, koja je svakako mogla obuhvatati i mali dio radništva, ali onog revolucionarnog, koje vjeruje i usmjerava situaciju ka izgradnji samoupravljanja i socijalne revolucije. Kao što vidimo nije nedostajalo onih koji su govorili i pisali o tome „Šta dalje“, ali je generalno nedostajalo borbenog i organizacionog iskustva i odlučnosti, koje se formira isključivo primenom direktne akcije. Nedostajala je, dakle, organizovana anarho-sindikalistička alternativa.

---

„Direktna akcija“ - Propagandni bilten ASI