Tvrdnje Anarhosindikalističke inicijative, da nakon sloma istočnog bloka u Evropi dolazi kraj veštački održavanim „državama blagostanja“ i da će uskoro kapitalizam pokazati svoje pravo surovo lice, dokazuju i najnoviji talasi neoliberalnih reformi koje se u njoj sprovode. Samo u toku proteklih nekoliko meseci videli smo pokušaje nametanja novih zakona, nekakvih „mera štednje“, „rezanja budžeta“, otpuštanja, restruktuiranja, tranzicije, ekonomskih kriza...

Subota 23. oktobar, bila je dan za masovne radničke proteste širom Velike Britanije. U Edinburgu, u Škotskoj, na ulice je izašlo 25.000 radnika, penzionera, studenata i nezaposlenih. U Belfastu 15.000, U Bristolu 3.000, oko 600 u Kembridžu, 300 u Kardifu, oko 1.000 u Mančesteru, 2.000 u Šefildu... Proteste u Londonu predvodili su vatrogasci, a na ulice je izašlo oko 3.000 ljudi.

Solidarity Federation (SF), britanska sekcija Međunarodnog udruženja radnika i radnica (MUR), uzela je aktivno učešće u ovim demonstracijama. Pre samih događaja, oni su pozvali na formiranje „radikalnog bloka“ radnika, nasuprot poniženju da se „sindikalne birokrate mole za preduzimanje akcija“, a koji bi se, na „principima solidarnosti, direktnoj akciji i kontroli nad sopstvenom borbom“, usprotivio vladinim nametima. U pozivu se takođe objašnjava kako sami protesti neće biti dovoljni i kako je, da bi borba bila efikasna, neophodno preduzeti „najširi mogući kontranapad“ koji bi borbu sa ulice preneo i u preduzeća“, kao i da je neophodno „povezati se sa radnicima iz celog sveta koji su u borbi protiv istih strogih restriktivnih mera države“.

Jasno prisustvo antikapitalista na protestima pokazao je i letak koji je nosio naslov „Štrajk, okupacija, sabotaža!“, a koji su delili aktivisti SF-a. U nastavku možete pročitati prevod:



ŠTRAJK, OKUPACIJA, SABOTAŽA!

Radnička klasa širom Evrope, već deceniju se suočava sa najtežim napadima na naš standard, posao i socijalne službe. Bili smo prinuđeni da plaćamo za krizu kapitalizma od samog njenog početka; tehnološkim viškovima, smanjenjima zarada, ukidanjima socijalnih davanja, dodatnim radnim opterećenjima onih koji su uspeli da sačuvaju posao… kako u privatnom tako i u državnom sektoru.

Dok se skala državnih “rezanja” povećava, sve su vidljiviji i znaci rastućeg pokreta protiv njih širom zemlje. Mnogi, razočarani anti-ratnim protestima i letargijom sindikata, zalažu se za direktnije borbene metode.

Moramo odgovoriti na vladine napade direktnom akcijom radnika – štrajkom, okupacijama, apsurdnim striktnim držanjem pravila, sabotažom – kao i uličnom građanskom neposlušnošću. U Francuskoj upravo traju bezbrojni protesti u kojima su, između ostalog, radnici blokirali rafinerije nafte. Grčki radnici drže svoje položaje već mesecima. Protestvuju i radnici u Španiji. Sve ovo počinje da liči na nešto što će primorati vlade širom Evrope da priznaju kako su “neophodnosti” budžetskih rezanja ustvari klasni rat protiv interesa radnika.

Ogromno nezadovoljstvo, neće sindikatima ostaviti ništa drugo nego da sazovu generalni štrajk – tek drugi u istoriji Velike Britanije. Ipak, nisu sindikalne birokrate ti koji mogu da zaustave “rezove”, već mi. Nije nam ostalo da verujemo ni u šta drugo do naše solidarnosti i sposobnosti da se organizujemo. Moramo uzeti aktivnu ulogu u organizovanju, umesto da čekamo da nas organizuje TUC (Trade Union Congress) ili neko treći.

I najvažnije, moramo shvatiti da su državni “rezovi” više od igre brojeva. Čak i najveći marš pored zgrade Parlamenta neće promeniti politiku. To može učiniti jedino masovna direktna akcija.

Solidarity Federation, britanska sekcija Međunarodnog udruženja radnika i radnica