Obeležavanje 8. marta svake godine je praćeno neistinama o napretku „prava žena” i navodno nižoj stopi diskriminacije žena – a istina je da je prošle godine u Srbiji ubijena 41 žena od strane partnera, što je zastrašujući porast od 80% u odnosu na prethodnu 2012. godinu.

Priča o nižoj stopi diskriminacije nema mnogo smisla, ako znamo da zaposlene žene za svoj rad dobijaju u proseku 200 evra manje od muškaraca na istoj poziciji, sa istom stručnom spremom, a neplaćeni kućni rad se uglavnom i ne pominje, jer se od žene očekuje da vodi domaćinstvo.

Srbija nije izuzetak po pitanju diskriminacije žena i seksizma u svakodnevnom životu - to prateće pojave kapitalizma i patrijarhata. U javnosti se često govori o donošenju „dobrih zakona“ protiv diskriminacije, a istovremeno se potiskuje antifašističko nasleđe NOB-a, u kome su žene kroz oružanu borbu protiv fašizma i Antifašistički front žena (AFŽ) dostigle najviši nivo emancipacije na našim prostorima u dosadašnjoj istoriji. Napori da se ovo nasleđe potpuno izbriše dolaze od strane sistema i njegove ideologije. Ideologije koja je devedesetih propovedala rat, a dvehiljaditih privatizaciju, danas nam prodaje bajke o Evropskoj uniji, a istina je da živimo u vreme transnacionalnog kapitalističkog zanosa u kojem ne postoji čovek, već samo profit i mogućnosti njegovog povećanja.

Kapitalizam kroz svoje ideološke aparate neprekidno šalje poruke ženama da bi trebalo da budu zadovoljne svojim položajem u društvu i da je to što danas imaju nešto idealno što moraju da čuvaju. Položaj u kome se žene danas nalaze je posledica osnovne društvene nejednakosti na kojoj počiva kapitalistički poredak – nejednakost između rada i kapitala. 99% svetske populacije eksploatisano je od strane 1% - vladajuće klase, koja sebi prisvaja višak vrednosti koji proizvodi njihov rad i uživa u luksuzu koji im omogućava otuđeni rad miliona, a istovremeno im kroz državne ideološke aparate plasira snove o moći i bogatstvu, koje nikad neće imati.

Žene su u kapitalizmu dvostruko ekspolatisane i ideja da je moguće oslobođenje žena u kapitalizmu je apsolutna iluzija i laž. Jedino ukidanjem kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema i izgradnjom novog slobodarskog društva baziranog na ekonomskoj, političkoj i socijalnoj jednakosti, uzajamnoj pomoći, direktnoj demokratiji i realizaciji potencijala svakog pojednca i pojedinke, biće moguće uništenje seksizma, patrijarhata i svih drugih oblika diskriminacije u društvu. Dok god postoje ideološke i ekonomske postavke na kojima funkcioniše kapitalizam, žene će biti ekspolatisane na svakom koraku, na svaki način.

Ovog 8. marta pozivamo sve žene da se bore za svoja prava, za bolje uslove života i rada, da ne ćute nego da pokreću i uključuju se u borbe na radnim mestima i u lokalnim zajednicama. Ne može biti oslobođenja žena u kapitalizmu, ali ne može biti ni oslobođenja od kapitalizma bez oslobođenja žena. Žene i muškarci zajedno čine radničku klasu kojoj pripada 99% svetske populacije. Budućnost čovečanstva zavisi od rušenja kapitalizma i ostvarivanja novog, slobodarskog društva.

Sekretarijat Anarhosindikalističke inicijative,
sekcije Međunarodnog udruženja radnika i radnica