Obaveštavamo vas da će Mira Bogdanović, autorka knjige Konstante konvertitstva, objavljene u našoj ediciji Demarkacije krajem prošle godine, gostovati na štandu Centra za liberterske studije (CLS) na ovogodišnjem Sajmu knjiga. 59. Međunarodni beogradski sajam knjiga se održava od 26. oktobra do 2. novembra, a Mira Bogdanović će se sa zainteresovanima susretati na štandu CLS-a u subotu, 1. novembra, od 16 časova. Štand CLS-a se nalazi na galeriji hale 1 Beogradskog sajma, i na njemu je, pored mnogobrojnih starijih publikacija, moguće pronaći i naša nova izdanja, uključujući i Konstante konvertitstva – knjigu koja je izazvala burne reakcije i polemike u zaparloženoj stručnoj javnosti. Tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi, čije je objavljivanje na našim prostorima onemogućavano i otežavano od strane ,,relevantnih instanci“ tokom dužeg perioda, nude autentične kritičke zaključke o liberalizmu i levici, do kojih se došlo doslednim metodološkim postupkom analize politike disidenstva u Jugoslaviji, sa studijom slučaja Milovan Đilas. U nastavku donosimo deo predgovora autorke ovom izdanju Centra za liberterske studije:

Kako je došlo do mojih problema s objavljivanjem?

Nakon smjene režima, na papiru su osvojene dugo željene slobode. Ali ovdje prvi dojam vara. Više nema komiteta koji paze na misaonu higijenu i narodno mentalno zdravlje, ali situacija skoro da nije puno bolja. Svaki režim ima svoje tabue, pa ih je gajio i naš stari režim. Neki od njih su bili i ostali krajnje poželjni. Ovdje mislim na zabranu raspirivanja nacionalističkih i sličnih strasti, koju je održavala samo jedna formalno prepoznativa instanca. Rezultat je bio ili kazneno proganjanje prekršitelja, ili manje-više uspješne vježbe u autocenzuri. Čini mi se da je režim nove buržoaske demokracije doveo ne samo do umnožavanja neformalnih cenzorskih instanci, već da je i autocenzura i dalje na dnevnom redu. Za žalosnu je utjehu okolnost da se stara jedinstvena država raspala, pa se može naći sloboda izričaja na drugom kraju sokaka. Ali je porasla i uzajamna otuđenost i neinformiranost, tako da su proizvodi iz drugih sredina od malo interesa u novonastalom inozemstvu. To je svakako jedan faktor dugog trajanja koji nije lako promijeniti.

Predvečerje raspada staroga režima vodilo je i širenju već postojećih, bilo naslijeđenih i pritajenih, bilo novonastalih naprslina u nekoć naizgled homogenom društvenom tijelu. Sve se okončalo u eksplozivnom stvaranju, uz već postojeće nacionalne, novih skupnih političkih identiteta. U najgrubljim crtama: komunistički blok (uvjereni, bivši, suputnički, konformistički članovi) raspada se na jednoj strani u nacionaliste, na drugoj (također uglavnom nacionalno osjenčene) liberale. Stari ideolozi s praksom su na novome zadatku. S tim ide nužno ruku pod ruku i (re)konstrukcija njihove stvarne ili imaginarne (pra)historije. Brisanje povijesti potezom pera ‒ potpisom na osnivačkim aktima novih stranaka ‒ potpuno odustajanje od problematiziranja i kritičkog preispitivanja socijalne ukorijenjenosti tzv. realnog socijalizma, masovno konvertitstvo vodeće intelektualne kaste, stvorilo je posve novi javni prostor. U njemu je svoje mjesto neizbježno našla i vjera kao štambilj na nacionalno-državnoj samobitnosti. U novonastalom javnom prostoru nije lako opstati. Konformizam, nacionalni i politički, obavezuje i veže ruke. Svi se sa svima slažu, a ako ne, slijedi izopćenje.