Imajući u vidu prevare i laži koje u poslednje vreme prate izlazak CNT-a iz Međunarodnog udruženja radnika (MUR), objavljujemo ovaj tekst.

Konačno se dogodilo neizbežno: CNT je isključen iz MUR-a na upravo održanom Kongresu u Varšavi. Kažemo da je isključen zato što bi bilo netačno reći da je izbačen, s obzirom na to da se CNT svojim delovanjem pozicionirao van MUR-a. Nažalost, na internetu i van njega, kruže razne verzije o razlogu prekida između CNT-a i MUR-a. Još jednom možemo da vidimo kako se ugled Internacionaleosporava od strane onih koji, u pravom marksističkom stilu, žele da je unište, pre svega zato što ne mogu da je kontrolišu, i ponovo, nećemo ćutati pred određenim neistinama koje brane oportunističku i kontrarevolucionarnu struju koja danas pogađa CNT.

Za početak, potrebno je razjasniti da je CNT naterao MUR na ovakav korak. Kao što je već implicitno i eksplicitno nagovešteno, CNT je pao u ambis autoritarnosti, hijerarhije, otpadništva i korupcije - pad iz koga će mu biti teško da se pridigne. Klika koja kontroliše CNT, nezadovoljna samo takvom vrstom kontrole, pokušala je da takođe preuzme kontrolu i nad Internacionalom, kako bi proširila ideološku degeneraciju koja je obuhvatila CNT. Na sreću, u MUR-u, sve sekcije su jednake po glasovima, makar oni ne bili usklađeni, i upravo to je sprečilo CNT da progura svoje predloge, tako da su samo dve druge sekcije (nemački FAU i italijanski USI) podržale iste.

Oni u CNT-u koji napadaju MUR tvrde da razlog zbog kojeg su se dve organizacije odvojile datira od izbacivanja FAU-a iz MUR-a, i potvrđuju da je to izbacivanje odlučeno jednostrano kao lična odluka aktuelne sekretarke MUR-a, sa sedištem u Poljskoj. Međutim, ta odluka je zapravo samo praktično implementiranje predloga ranije usvojenog i predloženog od strane samog CNT-a, u vreme kada on još uvek nije postao to što jeste danas. Ovaj predlog obavezivao je sekretarijat MUR-a da izbaci FAU ukoliko on bude nastavio s bojkotom određenih sekcija MUR-a, što se ponovilonekoliko puta u odnosu na sekciju u Poljskoj, koja je već bila članica MUR-a, ali je FAU odlučio da njeno postojanje ignoriše i radi udruženo sa drugom poljskomsindikalističkom organizacijom, koja je strana MUR-u i anarhosindikalizmu. Kasnije, MUR je ratifikovao izbacivanje FAU-a.

Što se tiče sekretarke MUR-a, u pitanju je pozicija koja se rotira, i u ovom slučaju njoj je zapalo da bude na toj dužnosti kada je FAU nastavio sa praksom bojkota MUR-a. Zbog toga je ona postala žrtva pritisaka i nipodaštavanja, pri čemu su korišćene brojne optužbe i laži, sa ciljem rušenja njenog ugleda. Drugarica, koja i dalje obavlja ovu funkciju, proputovala je pola sveta kako bi upoznala MUR i njegove osobenosti, radila je na prevođenju i zaslužna je za širenje Internacionale, a očigledni plodovi njenog rada su pristupanje dve inicijative MUR-u na kongresu u Varšavi, kao i debata o pridruživanju još tri inicijative na sledećem kongresu. Njena aktivnost značajno je doprinela zalaganju MUR-a da poveća svoje prisustvo u svetu, nešto o čemu je CNT-ov politbiro odavno prestao da obaveštava naše saborce preko svojih biltena, kako ne bi saznali šta se dešava u Internacionali.

Kada je FAU izbačen, CNT se usprotivio MUR-u i odbijao je da plati svoj deo članarina koju plaćaju sve članice. Ova situacija se prolongirala nekoliko godina, i uprkos tome, MUR nije izrekao nijednu meru protiv CNT-a. Ova činjenica dovodi u pitanje još jednu od široko rasprostranjenih laži: da MUR postoji zahvaljujući novcu CNT-a, i da finansijski zavisi od njega. Da je ova tvrdnja istinita, MUR bi izbacio CNT čim je prestao da plaća svoje članarine, budući da je u tom trenutku nestao ,,jedini” razlog zbog kojeg je MUR držao CNT pod svojim okriljem. Ipak, nije bilo tako. MUR nije izrekao nijednu meru protiv CNT-a, upravo s obzirom na to da MUR nije prihvatao CNT zbog njegovog novca, iako je to nešto što određeni zlonamernici konstantno ponavljaju. Od tada, MUR se nije rasturio, nastavio je i nastavlja da postoji uprkos svemu.

Vredi zaći dublje u pitanje članarina i novca, zato što oko ove teme postoje razne laži i poluistine koje služe napadanju MUR-a. Nedavno je izašao članak u kome se doslovno pravda razlog neplaćanja članarina CNT-a MUR-u, ,,usled neočekivane potrebe da se unapred plati 500.000 evra duga koji je nastao usled nezgode”. U pitanju je gruba neistina. CNT raspolaže dovoljnom količinom novca da plati svoju članarinu, budući da je iznos po članu 1 dolar (okvirno 0,7 evra od 10 evra koje svaki član plaća kao članarinu). Plaćanje ovako velike sume koju su spomenuli ne proizilazi iz članarina, već iz nasleđenih fondova. Takođe, CNT nikada nije tražio izuzeće od plaćanja, što je trebalo da uradi ukoliko zaista nije imao novac da plati članarine. (Malo je poznata činjenica da CNT zapravo jeste tražio izuzeće od plaćanja, ali je zatim ubrzo povukao sopstveni predlog - prim. prev.)

Istina je da CNT već godinama nepotrebno troši novac. Budžet X kongresa u Kordobi iznosio je oko 80.000 eura, što je apsolutno preuveličana cifra koja je dvadeset puta veća od cifre koju su iznosili troškovi prethodnog kongresa u Perlori. Troškovi obeležavanja stogodišnjice bili su još veći. Postoje sindikati koji su koštali po pola miliona evra fond Istorijskog nasleđa kako bi iznajmili prostorije za rad. Kontroverzni Konfederalni tehnički kabinet, kome je plaćanje obavezno, bez obzira da li ga sindikati koriste ili ne, već decenijama kontinuirano košta hiljade i hiljade evra blagajnu CNT-a, sve više je osiromašujući, i povrh svega, taj novac će služiti plaćanju zadruge koja je više puta odbijala da razreši konflikte sindikata u okviru CNT-a, tvrdeći da je prezasićena problemima, da bi se kasnije otkrilo da su se bavili problemima drugih sindikata. Nakon X kongresa, uspostavlja se praksa da sekretari plaćaju troškove sopstvenih putovanja novcem CNT-a, i u mnogim prilikama neki od njih se nisu odlučivali za jeftinije smeštaje, ili smeštaje kod prijatelja, ne snoseći lične troškove čak ni za hranu. Dakle, na kraju nisu snosili nikakve troškove.

Najozbiljniji slučaj ovog tipa se desio kada se otkrilo da je bivši generalni sekretar Pedro Serna (iz Valjadolida) koristio kreditnu karticu CNT-a za sopstvene potrebe, koristeći je često usred noći, obično u vreme praznika (što pokazuje pravu svrhu korišćenja tog novca) i što je dovelo do cifre od čak 20.000 evra ukradenih od CNT-a. Najgore od svega je to što je ovo otkriće usledilo kao odgovor na lična neslaganja između aktuelnog generalnog sekretara Martina Pardela i odlazećeg sekretara, upravo su te lične razlike bile motiv da prvi traži račune od drugog. Ovaj događaj je bio nešto što niko nije očekivao, budući da je praksa da komiteti polažu račune skupštinama nešto što je stvar prošlosti, a ne sadašnjosti.

Bilo je sindikata koji su javno negodovali zbog takvih pronevera i rasipanja. Bili su optuženi za razne stvari od strane žutog dela CNT-a. Istog onog dela koji i dan danas ima obraza da kritikuje MUR zato što, sudeći po njima, MUR predstavlja veliko finansijsko opterećenje za CNT. Jedna od najčešćih izjava koje se ovih dana mogu čuti od strane tih osoba jeste da se CNT konačno oslobodila MUR-a, i da će tih 36.000 evra koje je CNT plaćala MUR-u, od sada biti raspoređeni u bolje svrhe, kao što su fondovi za štrajkove. Na prvom mestu, taj novac je već nekoliko godina na raspolaganju za te svrhe, s obzirom na to, kao što možemo da vidimo, nije odlazio MUR-u. Na drugom mestu, kako se taj iznos može nazvati nepotrebnim troškom, u organizaciji koja na ovaj način rasipa novac? I na trećem mestu, ako se na kraju bude formirala paralelna Internacionala, čiji nastanak je otpočeo u Barakaldu, čime će se ona finansirati, ako ne istim članarinama koje su ranije bile namenjene MUR-u?

CNT u poslednje vreme nije plaćaočlanarine MUR-u zbog toga što to nije mogao, već zato što to nije želeo. To je bar jasno. Zapravo, mnogi od onih sindikata u CNT-u koji su kritikovali način na koji se novac rasipao na druge stvari, a ne na MUR, odgovorili su na isti način, i odbili da plate svoje članarine CNT-u. Takav splet događaja, rezultirao je time da su neki od tih sindikata iz tog razloga izbačeni iz CNT-a, zbog ,,dugova”, koji u nekim slučajevima nisu iznosili ni četiri cifre. Postavlja se pitanje - koliki je akumulirani dug CNT-a MUR-u?

Ipak, MUR nije izbacio CNT, već je apelovao da se prestane sa nesolidarnim ponašanjem i da se počne sa plaćanjem kao što radi ostatak Internacionale. Međutim, CNT nije bio spreman niti da plati, niti da izađe iz MUR-a, već je nameravao da odnese sa sobom što je više mogao. Na sreću po anarhosindikalizam, uspeo je da za sobom povuče samo dve, možda tri sekcije. Moraće da se povinuje volji drugih organizacija, onima koje nisu članice MUR-a (čak i onima kojima se ne dopada učešće na sindikalnim izborima), a koje su predstavljene u Barakaldu. Mnoge od njih čak ni ne gledaju blagonaklono na članstvo i aktivnosti, ali razumemo da će im se to oprostiti dokle god se ne protive volji CNT-a. Ukoliko se priključe ovom projektu, naravno, mnoge od njih će tu biti samo na formalnom nivou. U svakom slučaju, ovo je definitivno bila kap koja je prelila čašu, i razlog zbog kojeg je na kraju CNT isključen iz MUR-a: zbog bojkotovanja i sabotiranja rada MUR-a, praveći paralelnu Internacionalu.

Želimo da se osvrnemo i na druge argumente koji se ponavljaju protiv MUR-a: onaj da CNT ima više članova od svih ostalih sekcija zajedno, i da CNT, FAU i USI zajedno čine 90% celokupnog članstva Internacionale. Prvo, ove brojke su očigledno preuveličane i ne predstavljaju realnu sliku.Drugo, u okviru CNT-a, značajan broj članova i dalje smatra sebe delom MUR-a i vrlo se kritički odnosi prema trenutnoj situaciji. Ostaje da se vidi koliko će članstva ostati u CNT-u ukoliko se otpočet proces pravljenja paralelne Internacionale završi. U ovom trenutku izgleda kao da su i oni sami postali svesni ove situacije, i da se neki reformistički sindikati polako pozicioniraju protiv lova na veštice koji se odigrava do današnjeg dana. Treće, istina je da ove tri sekcije (pre svega CNT) zaista čine većinu članstva MUR-a (iako daleko manje od 90%), ali je nužno napraviti distinkciju u ,,pripadnosti”. Bilo koji borbeni član CNT-a zna da se u poslednjim decenijama redovno pravila razlika između članova i boraca. Član je onaj koji se ograničava na posedovanje članske kartice i plaćanje članarine. Ukoliko ima nekakav problem, dođe po savet i pomoć, ali retko je tu da pomogne kada neko drugi ima problem. Eventualno, ponekad pomogne u nekoj akciji, često ni to. Borac je onaj koji će otvoriti vrata prostorija drugima, koji će češće ili ređe uzeti učešća u radu sekretarijata, onaj koji će gurati rad organizacije, onaj koji će biti prisutan na protestima i u akcijama… Ukratno, borac je onaj ko daje svoj život sindikatu.

Mnogi sindikati vezani za CNT, prevashodno oni u velikim gradovima, imaju članstvo koje ne odgovara broju njegovih boraca. Već je bilo reči o SOV-u iz Valensije, koji smo, nažalost, morali dobro da upoznamo. O ovom sindikatu, koji tvrdi da ima na stotine članova, saznajemo od njegovih starijih članova da na sastancima ne može da okupi ni desetinu članova. Ovaj problem se takođe javlja i u sindikatima koji se opiru ideološkoj degeneraciji, ali oni barem pokušavaju da se sa time izbore, umesto da to prihvate kao činjenicu.
U sindikalnom svetu postoji podela između dva tipa sindikata: onih okrenutih ka uslugama, orijentisanih ka članstvu, u kojima se od njih traži samo da plate članarinu, u kojima jedva da postoji borbenost koja se nadomešćuje platama kojima se pojedinci obavezuju da završe započete poslove, i koji se gotovo isključivo bave sudskim, a ne direktnim akcijama… I postoje borbeni sindikati, u kojima je vreme ono najvrednije što pojedinac može da dâ sindikatu, u kojima se izbegava zapošljavanje profesionalaca kako bi se uštedeo novac, i kako bi se izbeglo stavljanje sindikata u ulogu eksploatatora, u kojima preovlađuje direktna akcija, iako se takođe koristi i sudska itd. Jasno je koji od ova dva modela ispravan za revolucionarni sindikat, a koji nije.

Problem je u tome što je prelazak članova u borce složen proces, do koga uglavnom retko dolazi. Zbog toga, mnogi su izabrali da se CNT pretvori u uslužni sindikat. U društveno-ekonomskom kontekstu u kom se nalazimo, uslužni sindikat može da postigne pobedu u sindikalnim konfliktima na lakši način i sa manje snage od jednog borbenog sindikata, i baš zato, sindikati osuđeni na ovaj model deluju efikasnije i praktičnije, iako su praktično beskorisni iz revolucionarne perspektive.

Mnogi od sindikata koji više funkcionišu po modelu servisnih sindikata, nego onih borbenih, sada naplaćuju članarine svojim članovima putem banaka, tako da članovi više ne moraju ni da dolaze na sastanke kako bi platili: naplaćuje im se članstvo iako mnogi od njih mesecima, pa čak i godinama nisu učestvovali u radu sindikata. Na ovaj način, broj članova raste eksponencijalno, iako oni nisu nikakvu borci. I da ne pominjemo skandale sa korupcijom i kupovanjem glasova, za to je potreban ceo jedan novi tekst. CNT ima veliki procenat ..fantomskih članova”.

CNT se ponosi činjenicom da ima najveći broj članova u MUR-u, ali, niti ima toliko broj članova koliko tvrdi, niti svi članovi doprinose radu CNT-a osim što plaćaju članarine. Pored toga, od onih koji zapravo nešto doprinose mnogi su kritični i u procesu su odlaženja ili će biti izbačeni. Ako se ovome doda i činjenica da je CNT od svoje legalizacije sedamdesetih godina izgubio 95% svog članstva (a ova cifra apsolutno nije uveličana, možda je čak i umanjena) i da je kao sindikat u stanju potpunog zastoja, ispada smešno nametati argument članstva kao motiv za uspostavljanje kontrole CNT-a nad MUR-om, ili tvrditi da je bez CNT-a MUR mrtav.

Ne, MUR nije mrtav i vreme će to tek dokazati. Za sada, MUR je ostao bez svoje sekcije u Španiji, ali to je problem na čijem rešavanju uveliko radimo. Kongres u Benisi je zaključen na pozitivan način i već se prave koraci ka nastavljanju restrukturiranja CNT-MUR-a u Španiji. Uskoro će opet postojati španska sekcija MUR-a i CNT-MUR će biti ono što je uvek bio i što nikada nije smeo da prestane da bude.