Svake nedelje, Kejti O'Birn (45) posećuje masovnu grobnicu na dablinskom groblju u kojoj se nalazi pepeo više od 130 žena. Neke od njih bile su njene prijateljice, a neke su mnogo starije od nje i uopšte ih nije poznavala. Na nadgrobnom spomeniku nema imena, piše samo "Molite se za duše pokajnica iz Magdelena". To je strašan podsetnik na sramotnu prošlost Irske koju bi svi najradije zakopali pored tela ovih nesrećnih žena. Takozvane "pokajnice" bile su devojke i mlade žene koje nisu htele da se pokore rigidnim moralnim normama katoličkog društva - bile su buntovnice, rađale decu van braka ili su se neprilično ponašale u školi. Kada bi se zabrinuti roditelji obraćali crkvi za pomoć, najčešći odgovor bio je da pošalju devojku u manastir, u kojem su, za hranu i smeštaj, morale da rade u vešernici.

Tako je više od 30.000 devojaka iz svih krajeva Irske dospelo u Magdalen vešarnicu. Pralje su radile dvanaest sati dnevno, šest dana u nedelji, u užasnim uslovima. Često su dobijale batine, bile seksualno zlostavljane, bolešljive i bez adekvatne lekarske pomoći umirale su mlade. Kejti je bila jedna od žrtava Magdalena. Njena priča je toliko zastrašujuća da deluje nestvarno. Međutim, činjenica da su se ovakvi užasi dešavali samo pre dvadeset godina još je neverovatnija. Iako se irska vlada javno izvinila žrtvama i naredila Zvaničnu istragu, Kejti smatra da nije učinjeno gotovo ništa da se pomogne ženama koje imaju duboke emotivne ožiljke.


Zlostavljanje u pobožnoj porodici

Kejti potiče iz problematične porodice sa devetoro dece i otac ju je često tukao. Njena majka, kojom je "upravljao" nasilni muž, nije imala hrabrosti da zaštiti svoju decu. Da sve bude još tragičnije, dvojica starije braće počela su seksualno da zlostavljaju Kejti kada je imala samo pet godina preteći joj da će je proterati ukoliko ih oda. Pomisao na to da bi neko mogao da je odvoji od majke Kejti nije mogla da podnese. Zbog toga je krila napade svoje braće, čak i kada ju je jedan od njih silovao u sedmoj godini. Naravno, ovi događaji su ostavili dubok trag na njenu psihu, i posledično, na ponašanje. Na preporuku psihijatra, Kejti je poslata u internatsku školu koju su vodile časne sestre. Tada je imala samo osam godina. Nažalost, bila je to priprema za Magdalen vešernicu gde ni roditelji nisu mogli da ih posećuju. Međutim, Kejtina majka je jednog dana uspela da je vidi i pokloni joj lutku za koju je sama sašila odelce. "Lutku sam nazvala Laura i više se nisam odvajala od nje. Laura je prošla sa mnom kroz sve ustanove u kojima sam boravila", kaže Kejti. Opraštajući se sa majkom, Kejti se toliko grčevito držala za njen kaput da je otkinula nekoliko dugmadi koja i sada čuva.

U svetu koji joj je ličio na noćnu moru, Kejti je naučila da se oslanja na svoj duh. "Što su me časne sestre više kažnjavale, ja sam više pevala i igrala. Prestala sam da osećam - bilo šta prema bilo kome", kaže Kejti. "Mada", Kejti okreće pogled prema svojim rukama, "još uvek mogu da osetim bol od udaraca štapom." Nedugo nakon majčine posete, Kejti je naređeno da pomaže svešteniku na nedeljnim misama. "Sveštenik mi je rekao da će mi pomoći da napustim manastir i vratim se kući", priseća se Kejti. No, od pomoći nije bilo ništa. Sveštenik je silovao Kejti i nastavio da je seksualno iskorišćava pri čemu časne sestre nisu poverovale da se Kejti desilo bilo šta loše, ali smestile su je u "azil" u kojem su se, kao terapija, primenjivali elektrošokovi. Dve godine kasnije, kada je imala dvanaest godina, Kejti je prebačena u Magdalen vešernicu. Devojke su ustajale u pola sedam ujutro, odlazile su na misu, a potom bi sledilo dvanaestočasovno pranje i čišćenje bolničke i zatvorske posteljine, ćebadi i odeće. U vešernici je bilo vlage, nedostajalo je vazduha, sredstva za pranje nagrizala su nežnu kožu devojaka, a pacovi su trčali oko njihovih nogu. Praljama je bilo zabranjeno da razgovaraju međusobno, a ako bi se neka, ipak, usudila da progovori, bila je surovo kažnjena. Tokom dana devojke su morale da se mole za oproštaj grehova koje su počinile.


Rađale su trinaestogodišnjakinje

U ovoj svetoj ustanovi devojke su i dalje neprekidno bile seksualno zlostavljane. Poučena iskustvom, Kejti je znala da ne treba da priča o strahotama koje joj se dešavaju, a onda je otkrila da je ostala u drugom stanju. No, trudnoće nisu bile ništa neobično u vešarnici - časne sestre i lekari nikada nisu postavljali pitanje kako trinaestogodišnja devojčica može da ostane u drugom stanju. "Bila sam naivna. Mislila sam da će beba izaći kroz moj pupak!", priseća se Kejti. Rođena sa organskim poremećajem, devojčica En nije doživela sudbinu ostalih beba u vešarnici, koje su, odmah nakon rođenja, oduzimane majkama. "Na neki užasan način imala sam sreće. S obzirom na to da je moja En bila bolesna, morala sam stalno da budem uz nju", kaže Kejti. Nakon nekoliko meseci u ustanovi za majke i bebe, En je prebačena u dom koji su vodile časne sestre. Kejti je posećivala kćerku kad god je mogla. Devojčicino zdravstveno stanje iz godine u godinu se pogoršavalo i mala En nije doživela deseti rođendan. Konačno, nakon deset godina zlostavljanja "okajala" svoje grehe i patnje, Kejti je - mogla je da napusti Magdalen vešernicu. "Bilo mi je osamnaest godina i nisam imala 'putokaz' u životu. potpuno nespremna. "Jednostavno, nisam znala kuda da krenem", kaže Kejti. Bez ičije podrške i iskustava u životu izvan manastira i vešernice, Kejti se osetila potpuno bespomoćnom. "Ponekad poželim da se vratim u vešernicu. Tamo smo znale šta se dešava, ipak smo se međusobno hrabrile i tešile. A onda sam, iznenada, ostala sama. Noćima sam se budila oblivena znojem i čula svoju En da plače. Ustajala bih iz kreveta i, u nekom polubunovnom stanju, tražila bebu po kući", priča Kejti.

Iako je prošlo skoro trideset godina od ovog užasnog "iskustva", Kejti i dalje nosi duboke ožljke. "Batine i druge oblike fizičkog mučenja mogu da zaboravim, ali seksualno zlostavljanje uništava svaki delić života", priznaje Kejti. "Najveća želja većine ljudi na ovom svetu je da zavoli nekog i osnuje porodicu. No, ja to ne mogu i ta nepravda me najviše pogađa."


Susret sa krvnicima

Nakon nekoliko godina, ili pokušaja da uspostavi normalan život, Kejti se srela sa svojim mučiteljima. "Bilo je u to na zakonskom suočavanju koje je organizovano pod okriljem nevladine organizacije za pomoć žrtvama zlostavljanja. Osetila sam mučninu kada sam čula ove monstrume kako priznaju svoja nedela. Još strašnije bilo mi je to što su svi tražili oproštaj da bi mogli da nastave svoj život!", kaže Kejti.

Međutim, Kejti nije bila spremna da oprosti. Štaviše, prva je progovorila o mračnoj epizodi iz ne tako daleke prošlosti Irske. Nakon snimanja potresnog dokumentarnog filma "Sestre iz Magdalen vešernice", koji je nastao na osnovu njenih prisećanja, Kejti je rešila da natera irsku vladu da prizna i javno se izvini žrtvama zbog pretrpljene duševne i fizičke patnje. Osim toga, Kejti je nastavila da otkriva sramotne detalje o radu i životu u Magdalen vešernici. Jedna od njih je i prodaja dece iz samostana američkim bogatašima. Duge liste imena dece, uz cenovnik, krucijalni su dokaz ilegalnih radnji koje su se dešavale u Magdalen vešernici. Nakon što je govorila o tome u jednoj radijskoj emisiji, javio se i neki muškarac tvrdeći da je redovno odvozio decu iz ustanove za majke i decu do dokova. Poslednji, zastrašujući detalj pojavio se u julu 2004. kada je Kejti otišla na razgovor zbog izgradnje memorijalnog centra za žrtve Magdalen vešernice. “Satima sam razgovarala sa časnim sestrama kada je jedna od njih rekla: 'Oh, Kejti! Imam jedno pismo od tvoje majke'." Bilo je to pismo napisano pre trideset i pet godina. Njena majka je odavno umrla, a Kejti je sve vreme dok je bila u vešarnici mislila da joj mama nikada nije pisala. "Časne sestre su me ubedile da me je majka zaboravila, a to uopšte nije bilo istina. Šokantno saznanje vratilo me je mnogo godina unazad. Ponovo sam osetila užasnu tugu kao i onog dana kada su me odveli u vešarnicu. Satima sam plakala i očajnički pokušavala da otvorim vrata i pobegnem. Do kraja života ću se sećati tog dana", kaže Kejti.

"Neke od mojih prijatljica žive u psihijatrijskim ustanovama. Njihovo mentalno zdravlje je toliko narušeno da ne mogu da žive u 'normalnom svetu'. To me svaki put rasplače", kaže Kejti. Upravo zbog toga, ona se nada da će uspeti da izgradi Dnevni centar za sve preživele žrtve Magdalen vešernice. "Moja najveća želja je da svim svojim sapatnicama omogućim adekvatnu i svakodnevnu medicinksu brigu, da mogu da sede u parku a da se ne boje da će im se desiti nešto loše. Imam dovoljno snage, ali i nade, da će budućnost biti bolja, ne samo za mene, već i za sve žene koje su preživele Magdalen", kaže Kejti.