Kao što sigurno znate, talas pobune u predgrađima zapalio je Francusku u novembru 2005. godine. Francuski CNT-AIT bio je jedina organizacija u anarhističkom pokretu koja je od početka izvodila široke analize ovih događanja, sa revolucionarnih pozicija. To je posledica terenskog rada nekoliko naših sindikata, posebno u Tuluzu.

Ovaj tekst objašnjava kakav je život u francuskim "problematičnim" predgrađima. Objašnjava zašto je došlo do eksplozije nasilja, i zbog čega će možda ponovo eksplodirati u buducnosti.

Za anarhističku revoluciju, Vaš
Pjer (CNT-AIT, Pariz)

Moj komšiluk u danima maršala

18. maj 2005. godine

Ono što sledi pisano je 5 meseci pre nego što je pobuna eksplodirala u mestu Kliši-su-Boa, još jednom “rizičnom” predgrađu gde se policija ponaša kao okupator. Po mom mišljenju, ovaj tekst nam daje neophodan kontekst za pobunjeničku jesen 2005. (napomena engleskog prevodioca).

Sve je počelo mesec dana pre Ramadana. Snage policijske jedinice CRS (žandarmerija) u punoj borbenoj gotovosti upale su u stan siromašne porodice da bi uhapsile jednog mladića. Bila je sreda, podne. Napolju je bilo lepo vreme. Sva deca iz predgrađa Rejneri (u predgrađima Touluz l Miraja) su bila napolju. Bila su tamo kada su zgradu opkolili i zatvorili, i videla su invaziju gomile policajaca. Videla su majku i mladu sestru (visoku metar i frtalj) uhapšenog mladića koje su nasilno odvedene u policijsku stanicu, i znala su da je to sve zbog nekog sitnog prekršaja. Zamalo je ispala pobuna, ceo komšiluk je bio vrlo uznemiren, a sve do tada je bio vrlo miran. Čak su se i odrasli osetitli ugroženo zbog ove ničim izazvane policijske agresije. Reakcija je bila kolektivna i prilično spontana. Sledećeg dana oko 150-200 nas okupilo se kod Abal plasa, da javno protestvujemo i osudimo policijsko nasilje. Dvadesetak nas sastajalo se nekoliko narednih vikenda, da bi razgovarali o problemima u našem komšiluku i da bi pokušali da upostavimo međugeneracijsku solidarnost, kao i solidarnost među stanovnicima koji su došli sa različitih strana, iz različitih država.

Iako smo želeli da živimo zajedno i u miru, policijske provokacije se nisu zaustavile, i to je dovelo do začaranog kruga nasilja (paljenje automobila, vandalizam) i repesije (kontraproduktivnih policijskih provera ličnih karata i racija, hapšenja, prebijanja od strane policije).

U ovom slučaju, bio je vrlo simboličan juriš razuzdane policije, kome je predhodila kanonada ručnih granata sa suzavcem. Bilo je oko 5 sati popodne, a meta je bila grupa dece između 12 i 13 godina, koja su se igrala u ulici Kijev.

Ali, to je bio samo početak. Najava onoga što će tek doći. Tokom dva meseca, u Miraju i u 24 druga predgrađa širom Francuske koja su trebala da budu "ukroćena", živeli smo kao da smo ponovo pod maršalom Petenom. Ovaj spontani opis je izrekao najstariji među nama. Istina je, u susedstvu kao da se osećao smrad okupacije. Na ovaj način je policija stvorila područja bez zakona.

Uvod u ovu zloupotrebu moći su u velikoj meri stvorili mediji koji su tvrdili da očigledno postoje "zone bez zakona" gde policija "ne može ni da kroči" i gde se odvijaju "kriminalne aktivnosti".

U Miraju, kao i u slučaju drugih susedstva o kojima je bila reč, ovaj izgovor je potpuno besmislen.

Kako su mogli da kažu da "policija ne može ni da kroči", kada je u sred Miraja izgrađen novi policijski štab, između Rejnerija i Belefontena, a policijske stanice su na sve strane? Policija uopšte ne mora da dođe u oblast: ona je tu sve vreme! Inače, molim vas da zapamtite da su kao opravdanje za izgradnju policijskog štaba (koji je sagrađen nakon što su policajci ubili mladića po imenu Habib, i dobili podršku svih političkih partija), rekli da kada isti bude izgrađen, više "neće biti nasilja", a život će ponovo biti miran. Sada kada imamo policijski štab, imamo nove probleme koje je doneo sa sobom, a mira manje nego ikada.

Što se tiče "bezakonja", hajde da pričamo o tome. Ali, hajde da pričamo o tome kako treba: jedno od osnovnih prava je pravo da dođeš i da odeš – kako ti odgovara. Kada izlazimo napolje ili se vraćamo sa posla, moramo da prođemo dva, ponekad i tri policijska punkta. Komšiluk je opkoljen i zatvoren. Svi putevi koji ulaze i izlaze iz njega su blokirani, i danju i noću. Postoje manji policijski punktovi koji su uspostavljeni unutar susedstva. Oni su tako blizu da sa jednog punkta možeš da vidiš sledeći. Ponekad ima manje od 200 metara između njih.

Naravno, kao što reče moj komšija, (promenio je mišljenje posle četvrtog pretresa): "Zašto se brineš ako nemaš ništa da sakriješ?" Čemu briga? Zato što prolazak kroz punktove znači rizik da budeš uhapšen, moraš da pokažeš svoje papire (bolje ti je da ništa nisi zaboravio!), moraš da daš da ti pretresu auto, moraš da izađeš iz svog auta i da trpiš ruke na svom telu, ruke koje zapravo baš i nisu ljubazne. To znači da te posmatraju sa sumnjom, da moraš da slušaš njihovo podsmevanje i komentarisanje. To znači izgubiti mnogo vremena i biti istinski ponižen.

Kada ne možeš da napustiš svoj dom bez podvrgavanja ovom tretmanu više puta nedeljno, ti i zaista živiš u zoni bezakonja. Bezakonja koje su stvorili policija i pravni sistem.

Što se tice čuvene "kriminalne aktivnosti", tu takođe moramo biti jasni: pretražujući naša vozila i naše džepove, da, CRS je sigurno pronašao malo marihuane, nekoliko ukradenih mobilnih telefona, radija za auto i sličnih stvari. Možda su čak i pronašli nekoliko ukradenih automobila. Ali oni mogu da pretraže susedstvo od vrha do dna i neće pronaći ni jednu jedinu osobu koja trguje u stanu od 600 kvadratnih metara, ljude koji zloupotebljavaju socijalne fondove ili ljude koji pljačkaju javna sredstva, niti će pronaći nekoga ko koristi "usluge" Patrisa Alegre (plaćeni ubica koji je doveden u vezu sa policijskim zvaničnicima i nekim "uglednim" ličnostima - Prim. prev). Takvi žive negde drugde, daleko od policijskih racija. Njih policija štiti.

Strategija podizanja tenzije

Shvatili smo da oni na vlasti sprovode strategiju podizanja tenzije, što, kao i u drugim sličnim slučajevima, ima dva rezultata.

Kao prvo, ljudi su zarobljeni u svom predgrađu, u svom bloku, to je pravi geto. Oklevaš pre nego što odeš da pogledaš film, jer znaš da ćeš noću morati da prođeš kroz dva CRS punkta da bi se vratio svojoj kući. I tako ostaješ kod kuće. Tvoji prijatelji oklevaju pre nego što dođu da te posete. Shvataš: oni ne žele ih pretresaju i ispipavaju na jednom od policijskih punktova. Tako imaš sve manje i manje kontakta sa spoljašnjim svetom.

U susedstvu, ljudi su sve više pod stresom. To je suština. Jedan primer, koji se desio u subotu, 26. marta, za vreme božićnog vikenda. Sve je bilo mirno, i jedan od nas je uzeo auto da bi otišao do grada. Nije još ni izašao iz susedstva kada ga je brzi policijski auto pretekao, zaobišao i zaustavio se ispred njega, dok su za to vreme druga dva došla iza njega, a tri ili četiri vozila su zatvorila bočne ulice. Bio je okružen sa deset policijskih automobila. Šta je uradio? Da li je ovo rat? Ne, i u stvari oni čak nisu ni bili zainteresovani za njega; prošao je dok su policijaci iskakali iz svojih automobila sa njihovim štitovima i puškama, nadirući u zgradu. Nekoliko minuta kasnije kada se vratio, nije bilo ničeg da se vidi. Šta se desilo? Čemu toliko pokazivanje sile? Nikada nećemo saznati. Ali, čak i ako pojedinac nije posebno osetljiv, rizik da se svakog trenutka nađe usred vesterna je, najblaže rečeno, vrlo stresan. Mnogi stanovnici ne mogu da se nose sa tim, najčešće stariji ljudi koji još uvek žive ovde.

Biti zatvoren i izolovan, dizanje tenzije i anksioznost, to je recept za porast fundamentalizma. Mi već imamo neke devojčice koje nose feredžu. Zahvaljujući Vilepenovoj policiji, u poslednja dva meseca, videli smo i prve dečake u susedstvu koji idu u školu u tradicionalnoj tunici. A u poslednjih par dana, imali smo slučaj studenata koji su, kada je njihov nastavnik želeo da ih nauči pesmu, uništili note objašnjavajući da muslimani ne pevaju. To su definitivno rezultati primene represalija u ime "Republikanskih vrednosti", i oni će se uvećavati ako se nešto ne bude promenilo.

Drugi rezultat je da represivna mašinerija raste. Stalna prismotra, čak i najmanjih detalja, demonstracija sile na pozornici siromaštva, to je previše provokacija koje vode do reakcije, pojedinaca ili grupa koje "preduzimaju akcije". Ponekad, kada je stanovnik zaustavljen bezbroj puta toga dana, svoj bes će naplatiti policajcu. Ponekad bes potpaljuje vatru u kontejnerima ili automobilima (ponekad samo nekoliko metara od policijskog punkta). I sve to služi kao izgovor za nove policijske racije, veće prisustvo policije, nova hapšenja. I tada sve počinje nanovo. Država bi volela da isprovocira nove nerede u Miraju, zato nastavlja da se tako ponaša. To svakoga dana postaje sve očiglednije.

Kolika je cena toga? Šta je cilj?

Još jedna stvar koja ne sme biti zaboravljena: sve to je vrlo skupo. Ali oni na vlasti, oni koji broje svaki cent koji mogu da uštede na račun radnika, oni se staraju da ove cifre ostanu tajne. Stotine CRS-a, policijaca iz anti-kriminalističkih brigada, obaveštajne službe, policajaci svih vrsta koji su nastanjeni u našem komšiluku. Sem njihovih masnih plata (pogledajte samo propagandne brošure u Belafontenovom štabu), svi oni dobijaju bonus za noćni rad, za vreme vikenda, za opasnost, bez troškova održavanja njihove opreme. Zbir je sigurno ogroman.

I šta oni dobijaju od toga? U pogledu zvaničnog cilja (obezbediti mirno susedstvo) – to je beskorisno. Mi živimo u jednom od najnapetijih perioda u poslednjih 10 godina. Novac je uludo potrošen. Ukoliko, naravno, zvanični cilj nije i pravi cilj.

Neka ti bude jasno ko je tvoj pravi neprijatelj!

Kada su ljudi uhvaćeni izmedu državne strategije stvaranja tenzija, rušenja nečijeg identiteta i idiotluka nekih ljudi (onih čija je najnovija izmišljotina nacionalana kampanja "protiv anti-belog rasizma"), ne preostaje im mnogo prostora za manevar. Ali, kao i do sada, anarho-sindikalistički aktivisti insistiraju na tome da je potrebno da znamo ko je naš pravi neprijatelj.

Mi govorimo i nastavićemo da govorimo da naš neprijatelj nije naš sused, čija beda je takođe i naša sopstvena. Naši pravi neprijatelji su oni koji nas ponižavaju. Oni koji nas iskorišćavaju kad god mogu, i koji nas otpuštaju kad im je zgodno. Oni koji podižu naše rente i račune za komunalije. Oni koji nas isteraju kada više ne možemo da im platimo. Oni koji smanjuju socijalna davanja. Oni koji nas ostavljaju bez svake budućnosti osim truljenja u getu. Sada je jasno. Iako je teže nego ikad, treba da poštujemo jedni druge, podržimo jedne druge i da zajedno radimo i gradimo bolju budućnost.

CNT-AIT stanovnik iz Miraja

Imajte u vidu da je gornji tekst o "osetljivim" predgrađima originalno preuzet sa veb sajta CNT-AIT-a