Klasna borba ili klasna mržnja?

Neke ideje o klasnoj borbi i proletarijatu koje sam izložio poroti u Milanu izazvale su kritike i začuđenost. Bolje da se osvrnem na te ideje.

Oštro sam protestvovao protiv optužbi za podsticanje mržnje; objasnio sam da sam svojom propagandom uvijek pokušavao da prikažem kako društvene nepravde ne zavise od zlobe jednog gospodara ili drugog, jednog upravitelja ili drugog, već od gospodara i vlada kao institucija; zbog toga, lijek nije u promjeni pojedinih vladara već je neophodno uništiti sam princip po kom čovjek dominira nad čovjekom; takođe sam objasnio da sam uvijek naglašavao da proleteri individualno nisu bolji od buržoazije, što je pokazano činjenicom da se radnik ponaša kao obični buržuj, čak i gore, kada dođe, nekim slučajem, na pozicije blagostanja i komandovanja.

Takve izjave je buržoaska štampa izvrnula, oskrnavila, izvukla iz konteksta, a razlog je jasan. Dužnost je štampe, plaćene da brani interese policije i derikoža, da od javnosti krije pravu prirodu anarhizma i da pokušava da podmetne priču o tome kako su anarhisti puni mržnje i uništitelji; štampa to radi po dužnosti, ali moramo priznati da to često radi i dobrovoljno, iz jasnog i jednostavnog neznanja. Pošto se novinarstvo, koje jednom bilo zvanje, pretvorilo u čist posao i dužnost, novinari su izgubili ne samo svoj osjećaj za etiku, već i intelektualno poštenje uzdržavanja pisanja o onome što ne znaju.

Dakle, zaboravimo novinare plaćenike/piskarala i razgovarajmo o onima koji se od nas razlikuju po njihovim idejama, i često samo po načinu na koji izlažu ideje, ali i dalje ostaju naši prijatelji jer iskreno nišane na isti cilj na koji i mi nišanimo.

Zadivljenost je kod takvih ljudi u potpunosti neobrazložena, toliko da bih pomislio i da je izvještačena. Ne mogu ignorisati stvari koje sam govorio i pisao pedeset godina, a o istim stvarima su pričali/e na stotine i hiljade anarhista/kinja , u moje vrijeme i prije mene.

Bolje pričajmo o neslaganju.

Postoje ljudi koji “misle na radništvo” a koji smatraju da imati žuljevite ruke znači biti božanski prožet svim vrijednostima i svim vrlinama; oni protestvuju ako se usudiš da govoriš o ljudima i čovječanstvu, a da se ne zakuneš u sveto proletersko ime.

Dakle, istina je da je istorija učnilia proletarijat glavnim instrumentom sledeće društvene promjene i da se oni/e koji/e se bore za uspostavljanje novog društva, u kom su sva ljudska bića slobodna i obdarena svim sredstvima da vježbaju svoju slobodu, moraju osloniti uglavnom na proletarijat.

Pošto je danas gomilanje prirodnih resursa i kapitala, stvorenih radom u prošlosti i radom sadašnjih generacija, glavni uzrok potčinjavanja masa i svih društvenih nepravdi, prirodno je za one koji nemaju ništa, i zbog toga su direktnije i jasnije zainteresovani za raspodjelu sredstava za proizvodnju, da budu glavni agenti neophodne eksproprijacije. Zbog toga usmjeravamo našu propagandu naročito na proletere/ke čiji životni uslovi, sa druge strane, često čine nemogućim njihov ustanak i zamišljanje višeg ideala. Međutim, to nije razlog za pretvaranje siromašnih u fetiš samo zato što su siromašni/e, niti je to razlog da ga/je ohrabruješ da vjeruje da je on/a suštinski superiorniji/a, i da situacija svakako ne dolazi od njegovih/njenih zasluga ili da mu/joj njegova/njena volja daje za pravo da bude nepravedan/na prema drugima kao što su drugi/e nepravedni/e prema njemu/njoj. Tiranija žuljevitih ruku (što je u praksi još uvijek tiranija nekolicine koja više nema žuljevite ruke, čak i ako su ih nekada imali), neće biti manje siledžijska i rđava, i neće nositi manje trajno zlo od tiranije ruku u rukavicama. Možda bi bila manje prosvećena i brutalnija: to je sve.

Siromaštvo ne bi bilo tako strašno kao što jeste da ne proizvodi moralnu brutalnost kao i materijalnu štetu i fizičku degradaciju kada se produži iz generacije na generaciju. Siromašni/e imaju drugačije greške od onih koje su nastale u privilegovanim klasama zbog bogatstva i moći, ali ne i bolje.

Ako buržoazija proizvodi takve kao što su Giolitti i Gracijani i čitav niz naslednika mučitelja čovječanstva, od velikih osvajača do željnih i krvožednih sitnih šefova, ona takođe proizvodi i takve kao što su Kafiero, Rekli i Kropotkin, i mnoge druge ljude koji su tokom bilo koje epohe svoje klasne privilegije žrtvovali idealu. Ako je proletarijat davao i daje toliko mnogo heroja/ina i mučenike/ca za spas ljudi, on takođe daje i bijele čuvare, koljače, izdajnike sopsvene braće, bez kojih buržoaska tiranija ne bi mogla trajati ni jednog jedinog dana.

Kako se mržnja može podići na principe pravde, na prosvijetljeni duh zahtijeva, kada je jasno da zlo je svuda i da zavisi od uzorka koje prevazilaze individualnu volju i odgovornost?

Neka bude onoliko klasne borbe koliko neko želi, ako pod klasnom borbom podrazumjeva borbu izrabljivanih protiv izrabljivača radi ukidanja izrabljivanja. Ta borba je način moralnog i materijalnog uzdizanja, i to je glavna revolucionarna snaga na koju se možemo osloniti.

Neka ne bude mržnje, uostalom, ljubav i pravda ne mogu nastati iz mržnje. Mržnja donosi osvetu, želju da se bude nad neprijateljem, potrebu za konsolidovanjem nečije superiornosti. Mržnja može biti osnova samo novih vlada, ako takvi/e pobjede, ali ne može biti osnova anarhije.

Nažalost, lako je shvatiti mržnju mnogih jadnika/ca čija su tijela i osjećanja mučena i zakupljena od strane društva: međutim, čim se pakao u kom žive presječe idealom, mržnja nestaje i obuzima ih vatrena želja za borbom za dobrobit svih.

Zbog ovog razloga oni koji mrze ne mogu se pronaći među našim drugovima/aricama, iako ima mnogo retoričara/ki mržnje. Oni su kao pjesnik, koji je dobar i miroljubiv otac, ali pjeva o mržnji zbog toga što mu to daje priliku da sastavi dobre stihove...ili možda loše. Oni govore o mržnji, ali njihova mržnja je sačinjena od ljubavi.

Zbog ovog razloga ja ih volim, čak i ako me nazivaju pogrdnim imenima.

Eriko Malatesta

Izvor