Nedavno sam došao do delova knjige "Naši španjolski borci" (Rijeka, 1988), u kojima su prikazani neki od anarhista i anarhistkinja sa naših prostora koji/e su učestvovali/e u Španskom građanskom ratu na strani, logično, anarhista. Anarhisti i anarhistkinje koji/e se spominju su uglavnom italijanskog porekla iz Istre, a evo kako izgleda prikaz jednog od najzanimljivijih likova, pripadnika kolone "Ascaso", Nikole Turčinovića (svakako, treba apstrahovati komentare o njegovom anarhizmu, kao i druge (namerne) nepreciznosti, budući da je knjiga pisana i objavljena u jednoj boljševičkoj državi).
TURCHINOVICH NICOLÒ
Rođen 21. kolovoza 1911. godine u Rovinju, od oca Giuseppea i majke Maddalene Malusà. Kada mu je bilo šesnaest godina tj. 1927. ukrcao se kao mornar na brod "Belvedere" parobrodarskog društva "Cosulich". Odrastao je među anarhistima Rovinja čiji se pokret počeo razvijati krajem prošlog stoljeća. Postao je odmah protivnik fašizma koji je negirao svaku slobodu i bio izraz kapitalističko-buržoaske diktature. U listopadu 1928. godine potajno se iskrcao u Buenos Aires-u. Dosljedan svojim idealima anarhiste, pristupio je argentinskom anarhističkom pokretu. Treba spomenuti da je tada u tom gradu bila aktivna anarhistička grupa "Umanità nuova" ("Novo čovječanstvo") u kojoj su se nalazili Istrani Giuseppe Pesel, Eugenio Gherbavaz, Fracesco Depangher i Casimirio Musonic. Pesel i Depangher borili su se kasnije u Španjolskoj, u redovima internacionalnih brigada.
Nicolò Turcinovich boravio je u Argentini dvije godine. Bavio se raznim poslovima da bi preživeo. Odlučio se vratiti u Evropu, pa se 1930. godine kriomice ukrcao na jugoslovenski brod i stigao u Antwerpen. Iz Belgije se zatim prebacio u Francusku, u Pariz, gdje je radio kao zidar.
Francuska policija brzo je otkrila njegovu anarhističku djelatnost, pa ga je u svibnju 1931. uhapsila i protjerala iz zemlje. S jednim španjolskim drugom, anarhistom, koji je sedam godina proveo u izgnanstvu u Francuskoj zbog progona monarhističkog vojnog diktatorskog režima Prima de Rivere, otišao je u Španjolsku, koja je mjeces dana ranije, voljom naroda, postala republika. Pobjeda republikanaca probudila je velike nade kod španjolskih radnika. Radničke mase, pod utjecajem Nacionalne konfederacije rada (C.N.T.) i Komunističke partije, postajale su sve više nestrpljive. Nicolò Turcinovich se tada nalazio u Barcelloni, tvrđavi španjolskih anarhista. Aktivno je sudjelovao u radničkim gibanjima u tom gradu. Nakon akcije policije koja je na juriš, nakon prave bitke, zauzela sjedište Sindikata građevinskih radnika, uhapšen je zajedno sa stotinjak radnika i ukrcan na brod "Dedalo" koji je služio kao zatvor. Ostao je u zatvoru do veljače 1933. godine. Tada je amnestiran i odmah zatim protjeran u Francusku. Nekoliko dana kasnije ponovo je prešao francusko-španjolsku granicu i vratio se u Barcellonu, gdje je ostao izvjesno vrijeme. No, ponovo je uhapšen. Ležao je godinu dana u zatvoru dok ga nisu u rujnu 1934. godine otpratili do portugalske granice i pustili na slobodu. Bio je, međutim, previše vezan uz španjolski anarhistički pokret i želeo na sve načine dijeliti sudbinu španjolskih radnika, pa je izmakao kontroli pograničnih vlasti i ostao u Španjolskoj. Nastanio se u Valenciji gdje je našao stan i stalno zaposlenje.
Događaji u Španjolskoj poprimili su sve sudbonosniji značaj za život Republike. Nakon dugih pregovora, unatoč mnogim razlikama u gledištima, političke snage ljevice su se suglasile i 15. siječnja 1936. godine osnovale Narodni front. Mjesec dana kasnije, 16. veljače, Narodni front je zabilježio veliku pobjedu: izabrana je nova Skupština. To je izazvalo gnjev najreakcionarnijih i najkonzervativnijih snaga u zemlji. Latifundisti, aristokracija, visoko svećenstvo, veliki financijeri i vojne starješine, svi su oni 17. srpnja 1936. godine napali Republiku i gurnuli španjolski narod u najtragičnije razdoblje njegove novije povijesti. Dan kasnije, 18. srpnja, po direktivi Anarhističke španjolske federacije (F. A. I.) N. Turcinovich je otišao u Barcellonu i pristupio koloni "Francisco Ascaso" koja je upravo polazila na aragonski front. Možemo, stoga, tvrditi da je bio prvi istarski dobrovoljac protiv Franca i, vjerovatno, prvi koji se u bitci sukobio s fašističkim Francovim ustanicima.
U bitci kod Monte Pelato, kraj Huesce, bio je od velike pomoći talijanskoj antifašističkoj koloni koja je pod vodstvom Carla Rossellija vodila neravnopravnu borbu s daleko većom i brojnijom jedinicom ustanika. Talijanski dobrovoljci, većinom radnici, pružali su žestoki otpor trupama frankističkog generala Mole koje su nastojale uništiti talijansku jedinicu. Kada se obruč oko njih sve više stezao i kada je 28. kolovoza u 8 sati ujutru obavješten da se kolona nalazi u izuzetno teškoj situaciji, bez svog komandanta, jer je C. Rosselli u samom početku bitke ranjen i prevezen u bolnicu "Castillo", N. Turcinovich preuzeo je komandu španjolskog odreda, uspeo se na brdo i snažno napao lijevo od talijanske kolone kojoj je prijetilo da bude opkoljena. Brzina kojom je izveo ovu akciju iznenadila je i dezorijentirala neprijatelja koji se nakon jednog sata morao povući i ostaviti na bojištu dragocjeni ratni materijal. Španjolski komandant kolone "Ascaso" tvrdio je, da je borba na brdu Monte Pelato bila najžešća i najodlučnija bitka na aragonskom frontu, pa se stoga može ocijeniti značaj Turcinovichevog pothvata za pobedu Talijanske kolone i za proboj prema Huesci. Umberto Calosso, u listu "Il Mondo" od 17. siječnja 1953. godinje tvrdi, da je "okršaj kod brda Monte Pelato, iako skroman po broju zaraćenih snaga, ali ne i po omjeru koji je postojao između tih snaga, imao izvanredan značaj, jer je to bila prva bitka jedne jedinice koja nije sastavljena od Španjolaca. Bio je to prvi okršaj italijanskih partizana u evropskom razu koji je završio devet godina kasnije".
Treba istaći da Nicolò Turcinovich nije pripadao Talijanskoj koloni kojom je rukovodio Carlo Rosselli, nego španjolskoj koloni "Ascaso", čiji je komandant bio Joaquin Ascaso. On je, dakle, kao "Španjolac" pritekao u pomoć Talijanima.
Tijekom 1937. godine izvršavao je u Aragonu i Kataloniji specijalne zadatke za Nacionalnu konfederaciju radnika. Zahvaljujući svom dugom boravku u Španjolskoj, Turciovich je dobro naučio španjolski što mu je jako pomoglo u njegovom revolucionarnom radu. Nije se uspio ukrcati u Valenciji, jer su je fašisti već bili zauzeli, pa je krenuo u Madrid gdje je ilegalno živio. Netko ga je potkazao, te je u ožujku 1941. godine uhapšen i izručen fašističkim vlastima. One su ga ukrcale u Barceloni i sprovele najprije u Genovu, a zatim u Pulu.
Odlukom policije osuđen (7. kolovoz 1941) je na političku konfinaciju na otoku Ventotene u trajanju od pet godina. Poslije pada fašizma, 31. kolovoza 1943, pušten je na slobodu, pa se vratio u Istru. Zbog njegovih anarhističkih nazora, u redovima rovinjskog narodno oslobodilačkog pokreta s opravdanom rezervom su se odnosili prema njemu. Dosljedan tim svojim nazorima, Turcinovich je otišao u Genovu i priključio se talijanskom Otporu; u rujnu 1943. godine preuzeo komandu brigade "Malatesta". Umro je u Genovi 24. prosinca 1973. godine.
Bez obzira na njegove neprihvatljive anarhističke poglede i rušilačke nazore, zbog kojih je u Španjolskoj dolazilo do veoma teških i opasnih situacija, mora se priznati da se Nicolò Turcinovich, tijekom svog, zaista, mučnog života hrabro i neukrotivo borio protiv Francove i nacifašističke rulje.
B.F. - O.P.
|
Članci
![[hide]](javascript:icntoggle('mod-mnu_application_menu','mo.png');)
