Tekst je sa sajta http://prol.blogger.ba/
Skoro da je prošlo godinu dana od kako sam napisao svoj članak Partija i klasa za časopis Antikapitalizam, kojim sam se usudio zvanično istupiti sa odbijanjem i osudom partizma i specijalističke politike, i sa tim partijske organizacije kao nečega što se smatra relevantnim za istoriju radničkog pokreta. Kako sam argumentovao, pojam je zaista relevantan, ali predstavlja jedan od elemenata konstantnih poraza koje je trpio radnički pokret, a danas je jedan od glavnih razloga impotentnosti.
Problem je bio u tome što sam u tom članku samo uspio iznijeti jednu širu kritiku koncepta "radičke partije", ali, kako sam priznao, nisam bio u stanju da dam ikakav konkretan prijedlog za zamjenu tog koncepta nečim novim, osim nekih "negacijskih" naznaka u koje sam bio siguran: "revolucionarna tendencija sama po sebi mora nositi negacijske oblike svega protiv čega se bori: sistema, robe, kapitala, najamnine, strukture, autoriteta, hijerarhije i separacije. Revolucionarna klasa ne može se boriti protiv otuđenja otuđenim oblicima borbe, već mora graditi sopstveni pokret u kome može da živi i diše svoju emancipaciju, oprečnu dehumanizaciji koju kapitalizam (u bilo kom obliku) strvara u ljudskom društvu. Da li je „radnička parija“ kakvu smo vidjeli do sada takav pokret? Očigledno ne! Da li je partija uopšte način borbe i organizacije? S obzirom na njenu genezu i mehanizam u kome nužno funkcioniše i principi na kojima počiva stvarajući separaciju i hijerarhiju, i tu je odgovor više nego očigledan. Uopšte, svaki fragmentarni i izolovani pokret kosi se sa tendencijom revolucionarne promjene da se transformiše u „apsolutni pokret postajanja.“"
U kontekstu te tvrdnje mogu reći da su mi poslednjh nekoliko dana bili veoma važni u teorijskom smislu. Period inkubacije koji je trajao godinu dana razriješio se u razgovorima koje sam ovih dana vodio sam svojim kolegama, revolucionarima iz Britanije i Turske. Napokon sam odlučio da pokušam dati konkretan odgovor na neka pitanja. U stvari, bio sam natjeran. Prije neku noć, dopisivao sam se sa drugom iz Turske, pripadnikom Enternasionalisty Komunist Sol (EKS), mlade lijevo-komunističke organizacije iz Ankare, i odlučili smo da se upustimo u razgovor o onome što inače predstavlja "The Issue" u cjelokupnom pokretu: problem organizacije. Zaključke do kojih sam došao podjelio sam sa drugom iz britanskog International Communist Current (ICC, takođe lijevo-komunistička organizacija) tokom jedne debate:
U svakom slučaju, izraz "partija" je potpuno neupotrebljiv. Političke partije su nužno hijerarhijske strukture, dok je nužno revolucionarna (u današnjem nedvosmislenom kontekstu) organizacija kontra tome. I dalje nam ostaje geslo: "jedina stvar koja nas interesuje u vezi politike je njeno uništenje."
Inače, revolucionarna organizacija mora, kako sam već govorio, "braniti klasnu liniju." (Izraz je možda otrcan, i svakako nije moj, ali upotrebićemo ga ovaj put.) Šta to otprilike znači? Na osnovi svakodnevne borbe i bogatog istorijskog iskustva mora braniti osnovne postavke koje definišu emancipaciju radničke klase: između ostalog, insistiranje na internacionalizmu (ne samo na "jugoslovenstvu"), na inherentno birokratskom karakteru sindikata, na klasnom karakteru zvanične parlamentarne politike i na činjenici da je emancipacija proletarijata djelo samih proletera, da se promijena materijalne okoline i međuljudskih odnosa može ostvariti samoinicijativom, kreativnošću i direktnom odlukom onih koje se promjena tiče.
U konkretnom značenju i opisu, moramo imati organizaciju koja (1) nema hijerarhiju i komandnu strukturu, gdje se sve odluke donose u skladu sa voljom članstva koje je okupljeno zajedničkim definisanim klasnim interesima, takozvanom (pomenutom) "klasnom linijom", (2) ne cilja na mijesto političkog predstavljanja i administrativno-državne moći, na mjesto sindikalne birokratije i bilo čega što je inkorporirano u zvanične strukture, očigledno, (3) ne želi da se gradi kao "partija" i stvara "bazu" i "članstvo", nego, naprotiv, koristi sve svoje energije i kreativnosti da zadrži militante, mlade radnike i klasno svijesne, na samim radnim mijestima i fakultetima, tamo gdje se nalazi glavno mjesto borbe, glavna kontradikcija i glavni sukob, na poslu — da ne radi na izgradnji sopstvene strukture nego na podrivanju postojećih struktura, (4) teži da se povećava samo militantima koji su spremni da se posvete borbi - i da ne budu pasivni nosioci "partijskih akreditacija", (5) mora inspirisati kreativnost, solidarnost, kritiku, insistirati na sposobnosti radnika, studenata, nezaposlenih, i na snazi zajedničke akcije.
Razlog zašto smatram da se koncept partije prevazilazi (ako čak i uzmemo za pretpostavku da je "partija", u bordigističkom smislu, radnička politička organizacija) zbog svoje inherentne kontradikcije: sve partije rade prema strategiji proširenja sopstvenog članstva i baze, što rezultuje u izvačenju militantnog potencijala iz radnih mijesta u redove - i time - dovodi do lomljenja potencijalnog jedinstva radnih grupa svojom vještačkom podijelom na "partijske" i "nepartijske" radnike/studente. Nasuprot tome, revolucionarna organizacija bi trebala koristiti sve svoje snage da obrne proces, da infiltrira strukture i stvori "duh" zajednice unutar radnih mijesta, kroz svoje saradnike, radnike/studente, da pojasni da se odbrana "klasne linije" tiče svakog pojedinog radnika/studenta, bez obzira na to da li je filozofski genije ili politički neopredijeljen. Te vještačke razlike se još više ističu ako radnici/studenti podržavaju druge partije - ako postoje, a postoje uvijek. Sa radom u suprotnom smjeru, mi bi mogli obrnuti proces fiktivnih podijela insistiranjem na činjenici da je bitno jednistvo i solidarnost radnog kolektiva, a ne politički programi ove ili one, "revolucionarne" ili "demokratske" partije.
Drugovi iz ICC-ja morali su se obratiti sa jednom primjedbom, koju sam, inače, mogao i očekivati. U skladu sa svojom tradicijom iz koje je izrasla ta politička grupa, učinilo im se da ne spoznajem razliku između dve vrste organizacija: onih "trenutnih", koje stvaraju radnici u okviru radnih mijesta, i onih "stalnih", političkih, militantnih. Kako su rekli, čini im se da moj koncept organizacije pada negdje "između" ta dva. Ali to nije tako jednostavno:
Ja i te kako razlikujem lokalizovane radnički-izgrađene organizacije (iako uvijek insistiram: radnički kolektivni savjeti su mnogo više od "organa", oni su direktan odnos koji se stvara među ljudima, i koji je osnova svih budućih društvenih odnosa, iako su njihovi pokušaji često samo "trenutni"), i revolucionarno-izgrađenih, militantnih organizacija.
Ali ova razlika između dva vida organizovanja koji se stvaraju kroz dva vida borbe: ekonomsku i političku, ako je prožeta određenim negativnim faktorima, teži da postane vještačka podijela - i time izaziva mnoge komplikacije. Istorija lijevog komunizma, sa svojom podijelom na "savjetne komuniste" i "bordigiste", jasno ukazuje na to. (Za one koji nisu upoznati: "savjetni komunisti" - Njemačka i Holandija - su stavili naglasak na "ekonomsku" borbu kroz radničke savjete; političke partije su sve postajale izdajničke strukture, tako da su savjeti ostali glavno pozitivno iskustvo; "bordigisti" - Italija - su naglasili "političku" borbu kroz "osvajanje vlasti od strane politički organizovanih radnika", jer iskustvo savjeta je bilo kratkotrajno i beznačajno u toj zemlji.) Ja razumijem da se ICC vidi kao organizacija koja ujedninjuje ove dvije tendencije, ali mi moramo razumjeti jednu stvar: nije dovoljno samo da se ujedine dva različita naglaska na dva "tipa" klasne borbe (ekonomski i politički), nego da se stvori organizacija koja, ne ujedinjuje, nego prevazilazi ovu vještačku separaciju.
Stoga, važno je ići jedan korak naprijed i stvoriti kolektiv koji želi pretvoriti političku borbu u ekonomsku (stvaranjem konstantne veze sa radnim mjestima i fakultetima, kroz akcijske komitete i slično), i, u isto vrijeme, pretvoriti ekonomsku borbu u političku (inspirisanjem političkih zahtijeva tokom svakodnevnih "ekonomskih" borbi i korištenjem agitacije u svrhu inspirisanja solidarnosti i povezivanja radničkih kolektiva).
Možda se čini da će uvijek negdje postojati grupa "pravih komunista / anarhista" (nazovite se kako hoćete) koja će očuvati organizaciju na svom mijestu, u "političkoj borbi", koja će se posvetiti "svjesnom i strpljivom" građenju, ali ako ta grupa razmišlja samo o svom "permanentnom" karakteru i izgubi vezu sa svakodnevnom borbom, ovo neće biti slučaj. Ili će se raspasti i izgubiti ljude, ili će se zatvoriti u sektaški zacrtano iščekivanje "sledećeg talasa" revolucija, za koji se ne zna kada će doći. Te "dvije različite potrebe među klasom" (misli se na ekonomske i političke) ne bi se trebale tretirati kao takve, kao dve razdvojene tendencije, čak ni "objedinjene" u dvije direkcije revolucionarne organizacije koja ih prepoznaje.
To ne može biti dovoljno. Mi čak vidimo kako samo klasno društvo podržava ovakvu podjelu koja je za radnike, studente i nezaposlene suštinski vještačka. Moramo stvoriti organizaciju koja prevazilazi tu razliku svojom namjerom da pomogne u izgradnji ne političke organizacije sastavljene od radnika nego sveobuhvatnih radničkih kolektiva koji istupaju sa političkim zahtjevima, i, istovremeno, stvaraju nove, bolje, prirodne odnose pozitivnog karaktera.
|
Članci
![[hide]](javascript:icntoggle('mod-mnu_application_menu','mo.png');)
